Danas sam prisustvovao sjednici Skupštine FK Radnički, koja se održala u 18:00 sati u prostorijama Hotela EM Onix u Lukavcu, a na osnovu pozivnice koju sam dobio prije par dana.
Uz zahvalnost na pozivu ističem da sam se odazvao potpuno svjestan tradicije Radničkog i potrebe očuvanja i jačanja ovog Kluba – ne samo u smislu uslova za rad prvog tima i rezultata, već posebno i naročito u smislu stvaranja boljih uslova za rad sa „mladim postavama“.
Zbog obaveza dugo godina ne pratim domaći fudbal, pa time i ono što se dešava u našem Klubu, a na moju nesreću do mene uglavnom dolaze priče o problemima, netransparentnosti u svim našim ligama, namještanju utakmica, aferama, tenzijama na tribinama i slično. Svjestan sam da ispod tih „crnih oblaka“ ipak u našem sportu radi armija ljudi kojim su sport i sportske vrline, kao društvene vrijednosti, primarni. Među svojim prijateljima imam nekoliko vrsnih sportskih radnika, a neki od njih su čak na različite načine vezani za FK Radnički.
Imam prijatelje i među „Sijuksima“ koji su me obradovali pričom o tome da se radi o možda najkorektnijim navijačima u BiH. Vjerujem da je tako i uvjeren sam da istinski sportski zaljubljenici, mladi treneri, igrači svih generacija i onih kojima je stalo do ugleda Radničkog znaju i mogu viteštvo sa tribina prenijeti i u upravne strukture.
Zbog transparentosti koju najavljujem u svom radu, kao i veoma mogućih različitih interpretacia onoga što se dogodilo tokom Skupštine želim obavijestiti javnost da sam napustio ovo zasijedanje zbog veoma konkretnih razloga koje ću ovom prilikom ukratko obrazložiti.
Na ulazu u prostoriju dobili smo po dva lista papira: na jednom je bio spisak članova „Skupštine“, a na drugom „Upravnog odbora“. U dvorani je značajan broj lica koja prvi puta vidim ili uopšte ne poznajem, ali ima i priličan broj izuzetno uglednih građana našega grada o čijem ugledu i kredibilitetu mogu i sam svjedočiti. Llica koja ulivaju povjerenje su mi davali obećavajuću sliku, te sam veoma optimistički očekivao početak sjednice.
Prije početka čujem, a ne mogu povjerovati u to što sam čuo, da se Skupština FK Radnički nije sastala punih 6 godina, a da se iz opštinskog budžeta godišnje izdvaja oko 250.000 KM kao podrška ovom Klubu. Vrti im se pred očima od pomisli koliko dugo traju mandati izabranih, kako se postaje ili prestaje biti članom Skupštine, koliko broji Skupština, kakva je struktura tijela, ali među delegatima vidim i nekoliko vrsnih pravnika. Razmišljam o tome kako se potroši godišnje „četvrt miliona maraka“ koji pripadaju građanima mimo Zakona o javnim nabavkama, iako je jasno da se budžetska sredstva moraju trošiti tako. Razmišljam o tome kako uopšte izgleda finansijski izvještaj o utrošku tih sredstava, a čujem da je stanje u Klubu veoma teško i da onim koji najviše znoja liju i najviše srca ostave na terenu i tribinama takođe nije jasno gdje ode toliki novac. Kažu da je teren nikakav, da se prostorije raspadaju, da se 'novci potroše ko zna gdje, dok Klub duguje za račune, a da do omladinskih selekcija ne dopre ništa od „budžetskog novca“. Čuo sam takve tvrdnje iz više izvora.
Opet očekujem da se pred nama odigra nešto što će logički posložiti dileme i odgovoriti na ključna pitanja. Sjednica počinje tako da se prozovu imena sa „Spiska članova Skupštine“, pa tek onda shvatam da je to neka nova Skupština, a onim koji su sjedili pored mene nikako nije jasno kako je došlo do selekcije članova i ko je obavio taj dio posla. Članovi su poredani po abecedi, pa je prvi sa spiska imao „nesreću“ da ga alfabet plasira visoko. Pogledam i vidim prezime predjsjednika opštinske organizacije vladajuće stranke. Ime nije isto, ali nije da nema veze.... Opet kontam – pa mora neko biti i Skupština, ali ipak predsjedniku bilo koje, a posebno vladajuće stranke, članovima njihove uže rodbine i prvim saradnicima nije mjesto na tom spisku. A na spisku ima imena ljudi za koje i sam vjerujem da ih krase čojstvo i poštenje. Hajde da vidimo gdje to dalje vodi.
Izglasaše prisutni da su oni Skupština i izabraše među svojim redovima predsjednika Skupštine. Nakon toga slijede diskusije oko sastava Upravnog odbora, koje ne bih komentarisao osim jedne rečenice koja mi je jako zaparala uši i zbog koje sam tražio riječ.
Nakon nekoliko upita kako su pojedina pitanja riješena Statutom predsjedavajući Skupštine izjavljuje nonšalantno da on „nije ni vidio Statut“. Ramišljam, pa mi i to nekako zvuči logično. Nisu odštampali Statut, on ga nije čitao ili je možda zaboravio odredbe koje se tiču nekih detalja.
Javim se za riječ i najpristojnije što sam mogao ukažem na potrebu da se kao prvo i prethodno pitanje otvori, pročita i primjeni Statut. Ako ovaj pravni akt ima svoje manjkavosti može se provesti procedura njegove promjene, dopune ili pak donošenja novog Statuta po proceduri u skladu sa Zakonom o udruženjima građana. A to znači vođenje raspravo o odredbama Statuta, usvajanje, te prijava promjene Statuta nadležnom Ministarstvu pravde. To traži malo vremena i napora, ali mislim da bi svaki naredni korak koji nije utemeljen na Statutu značio dalje kretanje u krivom smjeru.
Dobronamjerno mi dobacuju neki iz okoline da je to mali problem šta sve ima, sugerišući da otvaram irelevantno pitanje. Odmah nakon mene za diskusiju se javlja gospodin koji kaže da oni imaju Statut i da on zna šta tamo piše i da trebaju odmah pristupiti izboru Upravnog odbora. Kažu da ima njih par koji tačno znaju šta tamo piše, pa hajde da se glasa. Bacim pogled na spisak predloženih članova Upravnog odbora i vidim tamo i njegovo ime.
Očekujem sad od predsjednika Skupštine da uzme u obzir moju opasku ili da mi bar ponudi neki racionalan odgovor. Međutim slijedi odmah glasanje i izbor novog Upravnog odbora. Vidim nekolicinu članova Skupštine kako teško podižu ruke – kao da su pune olova. Vidim i da dobar dio prisutnih nije uopšte glasao „ZA“, ali nisam brojao – pretpostavljam da su dobili većinu glasova.
Nakon ovog nasilja nad pravom i logikom napustio sam sjednicu Skupštine, jer sam smatrao da je situacija u kojoj smo se nalazili nelegalna i da predstavlja kršenje zakona.
Sačekao sam na recepciji Hotela kraj Skupštine i prenio svoj stav „odgovornim“. Dobio sam opasku od jednog od mojih konkurenata za mjesto načelnika kako nisam trebao napustiti sjednicu jer treba „spašavati Radnički“.
Odgovorio sam da ovo nije spašavanje Radničkog i nije nikakva tačka na dosadašnju praksu - već naprotiv. Ovo je dalja degradacija i fudbala i časti, ali i ugleda Kluba za koji sam kao dječak znao navijati na stadionu koji je bio na prostoru gdje je danas Bingo u Lukavcu. Sjetih se Gose, Aleta...
Istakao sam mom konkurentu da je Radnički stariji i veći od onih koji ga navodno spašavaju, da ga oni neće sigurno spasiti, ali uvjeren sam i da ga neće uništiti. Radnički je stariji od svih nas koji smo bili u toj prostoriji. Fudbalski klub „Radnički“ Lukavac su doveli u stanje da njegov status nije niti legalan niti legitiman, a ovakav pokušaj spašavanja je samo dalje produbljavanje krize.
Do oktobarskih izbora bavit ću se ovim krupnim društvenim problemom kao potencijalni kanidat i ukazivati na propuste koje uočavam. Potpuno sam svjestan potrebe da se Radničkom pomogne da preživi ovu krizu. Svjestan sam da svijet ne počinje promjenom vlasti i spreman sam uložiti napore da se izađe iz evidentne krize.
Međutim želim otvoreno reći da FK Radnički u stanju u kakvom je danas nije dospjeo nimalo slučajno – za sve postoje razlozi i način kako su se stvari razvijale.
Ono što ću ja raditi koliko budem mogao za naš Radnički jeste da se Klubu vrate legalitet i legitimitet, da se ustroje osnivačka dokumenta i organi u skladu sa zakonom, te da se sa zdrave osnove krene u kreiranje istinske sportske atmosfere, uz potpunu finansijsku transparentnost, jačanje povjerenja građana i navijača, isključenje svih vidova korupcije i dosljedno poštivanje zakona.
Jako malo znam o sportu, ali uvjeren sam da će nakon takvog rada doći i rezultati. Rezultati jesu važni, ali sportska klima, legalitet i afirmacija društvenih vrijednosti su čak i važniji.
Apelujem na one članove Skupštine koji su iz dobre namjere i u želji da pomognu Klubu pristali na ovakav vid rada da još jednom promisle i „spuste loptu“, otvore kompjutere, prekucaju Statut, izvrše analizu ovog dokumenta, usklade stanje i procedure sa zakonom, objave Statut i da onda počnu stvarati zdrav kolektiv, koji će biti društveno odgovoran i raditi u interesu građana.
Poštivanje zakona, transparentnost, izvještavanje i potpuna eliminacija korupcije su temeljni uslov za bilo kakvo budžetsko finansiranje i ja se nadam da će zaljubljenici Radničkog shvatiti da je ovo upravo u najboljem interesu Kluba i sporta. Osim toga apelujem na vijećnike u sadašnjem sazivu da otvore pitanje transparentnosti u trošenju javnih sredstava i da što prije pribave izvještaje. Nadam se da su potpisnici finansijskih transakcija i „nosioci pečata“ svjesni stanja i da će postupati odgovorno.
Moramo imati u vidu da na našoj opštini ima još klubova i organizacija: kako fudbalskih, tako i onih u dugim vrstama sporta i aktivnostima. Radničkom treba pomoći da pokaže i dokaže svoju društvenu opravdanost.
Do mene već dolaze komentari o pokušaju „rasturanja Skupštine“ ili diverzije njihovih nastojanja da pomognu Klubu. Stvari stoje sasvim suprotno. Ja želim pomoći zdravim snagama u FK Radnički, želim pomoći i Skupštini i konačno želim pozitivne promjene u Klubu. Nadam se da ću tako biti shvaćen od onih kojima je do sporta i suštine, te da nas zbunjeni ili ljudi sa lošim namjerama neće postaviti na suprotne strane. Ja ću uvijek biti prijatelj FK Radničkog, ali našem klubu treba ozdravljenje. Nadam se da smo spremni za terapiju!