Niotkuda, Željo
Saša Ibrulj (Telegram .hr) - Kolumna
Nogomet možda nije najljepši i ponekad nervira navijače, ali realno je da je Adžem izvukao rezultatski maksimum iz ovog kadra. I da zaslužuje povjerenje, bez obzira na to koliko su padovi ili nekakve crne serije i dalje mogući. Jer je doveo klub u poziciju da opet na druge gleda s vrha.
Čitava je priča stala u samo nekoliko sekundi. Na tri minute do kraja utakmice, Borac je izveo korner i lopta se nekako odbila do Mateja Cvetanoskog. Ovaj je s njom pretrčao 30-ak metara, ali i počeo gubiti snagu; sustigli su ga gostujući nogometaši, koji su se uspjeli vratiti u situaciju tri-na-tri i, činilo se, zaustaviti Željezničarovu kontru. Ali onda se kadar proširio.
Na lijevoj strani, potpuno sam, bio je mladić u plavom dresu s desetkom na leđima i kapetanskom trakom oko ruke. Tek na drugo gledanje postanete svjesni brzine kojom je Madžid Šošić s vrha svog šesnaesterca dotrčao do vrha suparničkog i pojavio se ondje gdje ga, realno, baš nitko nije očekivao. Majstorski je primio loptu, smirio je jednim dodirom i sljedećim proslijedio za Hamzu Jaganjca koji je utrčavao u sredinu. Ostatak je bio jednostavan: Šošić je odmah raširio ruke u veselju, precizan udarac napadača na posudbi iz Istre i potpuni delirij na Grbavici koja je slavila preokret nakon dva gola zaostatka i Željinu pobjedu nad Borcem (3-2).
Ta je akcija, kao i dobar dio ove utakmice, djelovala kao sažeta verzija dosadašnjeg dijela sezone sarajevskog Željezničara. Brzina kojom su njegovi igrači iskoristili trenutak i hladnokrvnost kojom su uzeli ono što se činilo nedostižnim i tako se vratili iz nečega što se činilo kao ponor; Željezničar je, baš kao Šošić, iskočio iz sjene u prvi plan i nakon sedam kola jedina je neporažena momčad, na vrhu je Premijer lige BiH — ondje gdje ga je prije početka prvenstva malo tko zamišljao.
Možda i najvažnije oružje ovog Željezničara zapravo je njegova nepredvidivost. I sama činjenica da je klupska uprava na kraju prošle sezone odlučila uručiti otkaz Denisu Ćoriću, koji je na ovaj ili onaj način ispunio sve ciljeve koji su pred njega postavljeni, djelovala je kao iznenađenje. Njega je onda naslijedio nekadašnji igrač ovog kluba i povratnik na klupu Admir Adžem, koji je vatreno krštenje imao u Europi, protiv slovenskog Kopra. I u toj utakmici — koju je Željo odigrao dosta dobro, ali se spašavao u posljednjim sekundama — mogle su se vidjeti konture Adžemove ideje.
Dva su osnovna temelja na kojima je izgradio momčad za ovu sezonu.
Prvi je disciplina, odnosno hijerarhija unutar same momčadi. Adžem je od prvog dana jasan oko toga tko je šef u svlačionici; nije se libio u drugi plan staviti neke od senatora i veterana, a vrhunac je bio upravo kada je kapetansku vrpcu skinuo s ruke Sulejmana Krpića i stavio je Šošiću. Međutim, na primjeru Šošića, kojeg je zbog ponašanja javno kritizirao samo nekoliko tjedana kasnije, pokazao je i da nema nedodirljivih. Klub ispred pojedinca obično je populistička fraza koju treneri koriste kako bi se dodvorili navijačima, ali u Adžemovu slučaju to je moto momčadi kojeg se zaista drži, i to po svaku cijenu.
Drugi važan faktor Adžemova Želje su agresivnost i borbenost. Naravno, i jedno i drugo se podrazumjeva, ali Željin ih trener koristi kao svojevrsni Faktor X. Kroz njih stvara pozitivnu drskost i karakter ekipe te galvanizira momčad u utakmicama na nož, kakve su bile one protiv Veleža ili Borca.
Ali naravno da ništa od toga ne bi imalo smisla da se ti faktori ne kanaliziraju u sustav na terenu. I to nas vraća na priču o nepredvidosti. Adžemov Željezničar nije nepredvidiv zbog širine u kadru ili prilagodljivosti događanjima na terenu. Naprotiv, Željo je u prvih sedam kola izgledao toliko jednostavno da mu se suparnici, pogotovo oni koji na papiru smatramo kvalitetnijima, teško prilagođavaju. Željezničar igra direktnije od većine ekipa u ligi; oslanja se na agresivnost u duelima i maksimalno korištenje drugih lopti, uz mnogo pokušaja iz daljine.
Ekipa je trenutno u donjem dijelu tablice po postotku posjeda lopte, broju dodavanja, broju pozicijskih napada, broju dodavanja po posjedu, a tek šesta prema očekivanim golovima (xG 7.73, postignuto devet golova). U vrhu je po prosječnoj dužini dodavanja, broju dugih lopti i broju šutova po utakmici. Adžem to radi svjesno, uvlači suparnika u borbu prsa o prsa i tako izvlači najviše iz profila kadra koji ima. U njemu ima individualne kvalitete, ali nedovoljno za dominaciju posjedom i lako stvaranje prilika protiv dobro organiziranih obrana.
Kad se na takav nogomet doda i fantastična atmosfera na uvijek dobro ispunjenoj Grbavici, odnosno činjenica da se dobar dio ekipa u ovoj ligi u potpunosti pogubi u takvom odnosu snaga i prepusti kontrolu, Željezničar dobiva vjetar u leđa i izvlači se i iz situacija kakva je bila ova protiv Borca koja je izgledala gotovo bezizlazno, ali je u stanju i da potpuno ugasi Zrinjski (2-0) ili neutralizira Velež (i to u Mostaru, 1-0).
No, koliko je tanka linija između euforije i nezadovoljstva, odnosno frustracije, toliko je i ona između dobitaka i gubitaka u takvom planu igre. A to su Želji najbolje pokazale utakmice sa suparnicima koji, uvjetno rečeno, imaju manji ulog. Ili manja očekivanja. Tako se s Grbavice neporažen vratio i bijeljinski Radnik (1-1) i prijedorski Rudar (1-1), a Adžemova se ekipa dugo mučila dok je slomila Posušje u gostima (1-0), dok je u Doboju kod Sloge osvojila jedan bod (0-0). Ovaj Željo teško napada ekipe koje se povuku, stanu s 10 igrača iza lopte i čekaju da im se otvori — a prije ili kasnije se otvori — prostor za napad.
A to, naravno, direktno utječe i na atmosferu oko kluba, pogotovo kad su u pitanju klubovi s tako velikom i zahtjevnom navijačkom bazom kakva je Željina. I koliko god kontradiktorno zvučalo, Adžem je od prvog dana — a do sada je izgubio tek na tom gostovanju u Kopru — pod žestokim kritikama dobrog dijela navijača. Toliko da je nakon pobjede nad Veležom i sam ponudio ostavku, umoran od pritiska javnosti koja uvijek traži više.
Sve, naravno, ima cijenu. Normalno je da ovakav pristup nosi rizik. Radnik i Rudar su pokazali da su proklizavanja izgledan, pogotovo u ovako izjednačenoj ligi,. Malo nesreće, poneka ozljeda ili suspenzija i Željezničar s Adžemom lako može upasti u probleme. Dojam je da je taj strah stalno pristutan, pogotovo među navijačima koji prirodno uvijek žele više, bolje i ljepše. I možda je zato atmosfera na Grbavici često paradoksalna; tribine slave pobjede, ali ostaju skeptične prema igri.
Ali je isto tako činjenica da Željezničar ovim pristupom već napravio rezultatski iskorak. Za usporedbu, lani je iz devet utakmica protiv triju prvoplasiranih skupio šest bodova; sezonu prije sedam; sad je već skinuo skalpove Borcu i Zrinjskom, kao najvećim favoritima za osvajanje prvenstva. Za puni krug preostaje mu gostovanje kod Širokog, te gradski derbi sa Sarajevom, ali već sad je Željezničar pokazao da se s njim mora ozbiljno računati.
Njegov nogomet možda nije najljepši i ponekad nervira navijače, ali realno je da je Adžem izvukao rezultatski maksimum iz ovog kadra. I da zaslužuje povjerenje, bez obzira na to koliko su padovi ili nekakve crne serije i dalje mogući. Jer je doveo klub u poziciju da opet na druge gleda s vrha.
I u tome leži najveća vrijednost. Ovaj Željo je gotovo niotkuda došao u sam vrh, balansira između oduševljenja i razočaranja, ali je baš takav donio novu dimenziju Premijer ligi. Prvenstvo je ove jeseni dobilo na izjednačenosti, zanimljivosti i atraktivnosti i najzaslužniji za to je upravo ovakav, sa svim manama i vrlinama, sarajevski Željezničar.
