NBA Final 2014

[XConTroL7]

jao , a stvarno sam budala haman , cuj tamo neki bird da se poredi s lebronom , aha bravo

[L-Train]

@Kobe-shvatili smo,James je kriv

Nego ko je kriv

1. Spoelstra - nije se znao prilagoditi
2. Lebron - 70-80% lopta kod njega lider , ponistio akcije za Bosha, Kawhi sa njegovim "lopatama" mu sprijecio asistencije, ...
3. Chalmers izabrao najgore vrijeme da padne u formi
4. Pat Riley - sa odabirom klupe (Beasley , Oden , škartiranje Millera..)

ovu glupost sam preskocio,cuj 70-80 % lopta kod njega,pa to je puno da se kosarka igra 2 na 2 a kamo li sto se igra 5 na 5,da je zaista tako bilo kao sto si napisao onda bi vjerovatno u prosjeku imao 30 suteva po utakmica a imao ih je dosta,dosta manje,reci da je on ponistio akcije za Bosha su cista glupost,Bosh u vecini susreta nije mogao da dodje do pozicije da primi loptu,a kada se izvlacio za 3 poena vecinom ih je promasivao,u petoj utakmici LeBron je nekoliko puta spustao loptu na Wade da odigra 1 na 1 sa Greenom i da ga na taj nacin ukljuci u mec ali nikako nije islo,jedino sto stoji je to da ga je Kawhi koliko toliko usporio u asistencijama,ali vise bi ja to pripisao dobroj def kolektiva Spursa gdje LeBron nije mogao da baca one svoje asistencije preko citavog parketa i gdje je Hetu manje vise bila potpuno oduzeta tranzicija i tracanje.Tako da tvoja prica o LeBronu ne stoji niti 1%,mada opet od tebe i jos par njih sam navikao da konstatno pljujete na ovog covjeka pa mi i nije cudno da pises gluposti.

[NEZALAGANJE]

LeBron with Kawhi on the floor in playoffs: Offensive Rating 98.2/100. Defensive Rating 117.1/100. Net Rating -18.9
LeBron with Paul George on floor in playoffs: Offensive Rating 112.3/100. Defensive Rating 102.8/100. Net Rating +9.5

Samo da potpomognem svoje argumente od juce.Kad Kawhi nije imao problema sa faulovima(sto se desilo od 3. utakmice)ovako su stvari izgledale na terenu,a ubrzo cu pogledati i njihovu statistiku u zadnje 3 tekme,pa iznijeti i to,da se vidi.

[NEZALAGANJE]

James,zadnje 3 tekme:27 ppg,7.6 reb,4.6 ass,1.6 stl,0.66 blk , 3.6 TO +/- -58 ! 55% za 2 p, 42% za 3p 77% FT
Leonard,zadnje 3 tekme:23.6 ppg,9.3 reb,2.3 ass,2 stl,2 blk , 1.6 TO +/- + 57 68% za 2 p. 53% za 3p, 84% FT Kakvi procenti suta.
Eto ga,za likove koji pisu da bas nije tacno da ga je nadigrao.Uz stavku iz ranijeg posta.

M V P

[NeverGiveUp]

Zanimljivo je viditi tzv. navijače Heata kako se tješe i omalovažavaju Jordana i njegove Bullse.
Poraz očigledno mnogo jako boli.
Jbg, vala ste i bili prekardašili sa usporedbama vječitog pobjednika sa svojim Jamesom.

[LenBias]

[Raul_64]

Kljucaj temu.

[miki_92]

Kljucaj temu.

i kako ne gotiviti ovu legendu

[YaSSaL]

Pop...

[kad_kako]

spursi iz ovogodisnjeg finala bi dobili jordanove bullse, tacnije imali bi vise sanse za pobjedu od jordanovih bullsa, eto koliko su jaki, dobri i raspolozeni bili

ps. james > bird i to bez ikakve dvojbe i potrebe za raspravom

Samo sto u vrijeme Jordan-ovih Bulls-a, je bila dozvoljena daleko ostrija igra, i nema sanse da bi se Spurs igracima bilo ikad dozvoljeno da se ovako razmasu kao protiv vas. Tako su isto 'Bad Boys' (Detroit) iz kraja 80ih, rane 90te, kad su uzeli back to back titule, radili protiv Bulls-a u finalima Istocne konferencije, ali i svih ostalih ekipa. Fizicki ih doslovno izudarali svaku tekmu. Gdje bi Pippen i Jordan svaki napad na podu zavrsavali. Tad je to jedva bio faul. Sada bi to bio svaki put flagrantni faul. Pogledaj ESPN dokumentarac "30 for 30 Bad Boys". Ti ljudi su tukli sve redom. Ali su zato bili najomezeniji tim u ligi. Kao Miami od Jamesov-og dolaska, pa i gore.

Pogledaj taj dokumentarac, pa ce ti biti jasnije zasto kazem da Spurs-i nebi mogli igrat ovaku kosarku u to doba.

[LenBias]

naravno da sam to napisao u slucaju gdje se podrazumjeva da spursi mogu igrati svoju kosarku, necu ih valjda spominjati a da ne mogu igrati kosarku koja ih obiljezava znaci kad bi se trenutno pojavila ekipa bullsa u danasnjoj kosarci spursi, kakvi su bili u finalu protiv heata, nafurani, on fire itd itd bi ih dobili bez ikakvih problema nebitno kakva noc bila kod ekipe bullsa, eto koliko su spursi bili dobri

[NeverGiveUp]

Not.

[filip13]

http://****/a703078/Kolumne/Edin-Av ... -more.html" onclick="window.open(this.href);return false;

Tim Dankan: Starac i more

Autor: Edin Avdić

20.06.2014. | 11:33 Gledati Tima Duncana kako igra košarku je vrlo često kao gledati nekoga dok peca ribu. Čekanje, dosađivanje, čekanje, ali na kraju Duncan je obično čovjek sa najvećim plijenom...


Sada je jasno. Od povlačenja Michaela Jordana niko nije imao uspješniju karijeru od Tima Duncana. Vrlo tiho, Timmy je sastavio 17 konstantnih sezona pobjeda, titula, napornog rada, gledanja svog posla i nekih individalnih priznanja kojima ne pridaje značaj. Isključivo ga je zanimalo da njegov tim igra dobro i to je odradio do kraja. Petostruki šampion, 5-1 u finalima, njegov tim nikada nije propustio plej-of. Uspješan? Najuspješniji...

Tony Rutland. Zbog njega sam čekao da konačno pogledam Wake Forest.

Tony je srednju školu igrao sa Allenom Iversonom. Svi smo drhtali na pomen Iversona, a Rutland je bio drugi dio tog ubojitog bekovskog dvojca. Negdje tokom utakmice sa Dukeom '96, prvi put sam ugledao Tima Duncana. Čekali su ubacivanje lopte u igru, Duncan je bio u krupnom kadru, a Dukeovi navijači su neumorno skandirali: "Spock, Spock, Spock".

Američki komentator je objašnjavao: "Navijači Dukea porede Tima Duncana sa likom iz 'Zvjezdanih staza'. Ovaj momak sa Djevičanskih Ostrva, kojem je izborni predmet psihologija, vrlo rijetko pokazuje emocije tokom utakmica. Ipak, Dick, mnogi ga smatraju najboljim centrom u ACC konferenciji."

Onda je legendarni Dick Vitale raspalio: "Nego šta bejbi!! On je vrlo kasno počeo da se bavi košarkom, ali bez obzira na to, djeluje da je već sada tehnički potpuno obučen za poziciju centra. Ne forsira. Radi ono što ekipi treba u tom trenutku i uvijek je odličan u skoku i...." trajalo je još barem tri minute...

Tony Rutland je danas policajac u Atlanti. Bek šuter iz te ekipe, izuzetno talentovani Jerry Braswell je fitnes trener. Loren Woods (vjerujem da ga se sjećate iz Efesa), momak koji je trebao biti Tim Duncan poslije Tima Duncana, završava profi karijeru u Bejrutu. Tim Duncan i dalje jaše...

San Antonio pamtim još iz vremena kada je Rod Strickland bio prvi plej, a Terry Cummings realna opcija na poziciji krilnog centra. David Robinson je uz Pippena vjerovatno bio najbolje građen košarkaš ikada, ali je konkurencija u tim godinama bila prejaka. Tu su se još šunjali i nestvarno talentovani, ali problematični Lloyd Daniels, Willie Anderson i svemoćni Vinny Del Negro. Jednostavno, dok se Duncan nije pojavio, Spursi nisu mogli ništa.

Kažu da ekipa poprimi obrise svog najboljeg igrača. Tako je i San Antonio uglavnom izgledao kao Duncan. Metodično, konstantno, na momente sterilno, uglavnom neatraktivno, ali što je najvažnije - završavali su posao. Tim Duncan se uvijek vraćao i uvijek gurao sebe i svoje saigrače naprijed. Više valjda ne možeš da tražiš. Zbog Duncana, Spursi su u proteklih 17 godina uvijek bili u igri. Titule, ispadanja u prvom krugu, porazi i pobjede na jednu loptu, ali 17 godina biti svake godine tu negdje ili biti najbolji... ne postoji puno igrača koji mogu da vam donesu takve rezultate.

San Antonio nikada nije odbranio titulu, ali osvojiti pet komada u gotovo dvije decenije i svake od tih godina biti učesnik plej-ofa, to je za apsolutno poštovanje. Svako može da pleše jedno ljeto. Biti uspješan na NBA nivou 17 godina, konstantno imati više pobjeda nego poraza, biti u stanju da pronađeš motiv svakog ljeta, da ponovo radiš isto i da to bude dobro. To je najveći kvalitet Tima Duncana.

Čovjek je sve ove godine uspjevao da se poveže sa saigračima na najbolji mogući način, bili oni Stephen Jackson, Malik Rose, Danny Green ili Patty Mills, da pronađe hemiju na terenu i učini da sve funkcioniše. Naravno da velike zasluge imaju i svi ostali bitni ljudi u toj organizaciji. Ali kada neko smrša 12 kilograma u 36-oj godini, nakon četiri osvojene titule, kada promjeni način trčanja u četvrtoj deceniji života kako bi smanjio pritisak na koljena, kada nakon što ga svi otpišu prije četiri godine povuče tim do još dva finala i još jedne titule prvaka - kako to drugačije objasniti nego ljubavlju prema košarci?

Duncan je uzimao manje novca od realne vrijednosti kako bi tim izgledao bolje, Duncan se bez riječi potpuno prilagodio novom stilu igre Spursa. Duncan čak ni u najboljim danima nije pričao o "volji pobjednika" nego je te stvari radio na terenu. Njegovo liderstvo nije podrazumijevalo zlostavljanje saigrača da svi vide, niti kada niko ne gleda. Duncan će ti na svaki tvoj propust koji uoči skrenuti pažnju na lijep način, koji ako hoćeš da shvatiš, možeš. Ako nećeš, pa... ima ko hoće.
Kao igrača ga nikada nisam volio, jednostavno je tako. Ništa me u njegovoj igri nije uzbuđivalo. U pamćenju su mi ostala samo dva njegova koša u čitavoj karijeri. Šut u padu preko Shaqa 2004. godine koji je poništio Fisher i trojka protiv Phoenixa u playoffu prije šest godina. Ostalo je kao u nekom polusnu šuteva od tablu, poluhoroga koji se kotrljaju po obruču, poena iz odbojke. I tako do broja od 25 hiljada. Opet, niko od svih NBA igrača koje sam ikada imao priliku da upoznam, nije ostavio dojam normalnijeg čovjeka. Ako nije u trenerci i majici bez rukava (svakoj majici otrgne rukave) Timmy je u tri broja većoj kariranoj košulji i sa obaveznim rancem na leđima. To je to. Jedina pratnja mu je ranac. Ostaje jedina NBA zvijezda koja nam je prije intervjua prva pružila ruku, ali onako ljudski. Znate ono kada biste ga bez ikakvog ustručavanja pitali: "Kralju, majke ti, ako nemaš šta da radiš hoćeš s nama na kafu?"

Duncan nije lažno skroman tip. Njemu zaista odgovara takav život. Ne osjeća gorčinu zato što su drugi popularniji, a manje uspješni na terenu. Ne želi da snima reklame, ne pati za pozornicama New Yorka i Los Angelesa. To je što je. Valjda je u pitanju ta neka ostrvska opuštenost, ali Duncanov stav nikada nije bio "Ja sam bitna ličnost". U sebi je uvijek imao malo tog momenta Mosesa Malonea, koji je van terena samo želio da ga ostave na miru.

Opet, Moses se na taj način štitio kao neko ko nije imao bogat vokabular i ko nije završio školu. Duncan se rodio tako. Plivao, ležao na plaži, njie bio ograničen vremenom. On je primjer da želja za takmičenjem ne leži samo u momcima koji su iz geta ili koji nisu imali hljeba da jedu, pa ih je to vuklo. Duncan nema nikakve veze sa tim svijetom, a opet, kada svi oni odustaju, on i dalje ide.

Čak i da nije postao ovo što je danas, Timmy bi živio svoj život na isti način. Kod njega je, kako stari ljudi kažu, uvijek sve išlo po redu. Smrt majke ga je vjerovatno dodatno zatvorila u školjku, u oklop koji nosi i danas. Imao je 14 godina. Ona je pred smrt tražila da završi faks, on je održao obećanje. Uzalud skauti, uzalud pozicija na draftu. Tim je zacrtao svoj put, četiri godine i četiri godine su bile. Prvo mjesto na draftu ga je opet čekalo.

Ernest Hemingvej je u svom čuvenom romanu "Starac i more" pisao o starom ribaru Santjagu, kojem izmiče ulov. Starac Santjago je, kao i Duncan, imao oči čudne boje i za razliku od ostatka tijela, jedino je u njima bilo živosti i vedrine.

Kao i glavnog junaka knjige, i Duncana su prošle sezone otpisali nakon bolnog poraza u finalu i nakon što je u sedmoj utakmici promašio dva čista zicera pred kraj. Svi u Spursima su ponavljali da su taj poraz ostavili po strani nakon početka ove sezone... svi osim jednog čovjeka, koji je i dalje bio spreman da prizna koliko ga to grize.

Nakon što je San Antonio, igrajući antologijsku košarku, obrisao pod sa Miamijem, pobjediviši posljednje tri utakmice sa 57 razlike, Duncan se iako osporavan kao i starac Santjago, vratio sa najvećim ulovom.

"Čovjek nije stvoren za poraze. Čovjek može biti uništen, ali ne i pobjeđen", čuveni je citat iz tog romana.

Zaista, gledati Tima Duncana kako igra košarku je vrlo često kao gledati nekoga dok peca ribu. Čekanje, dosađivanje, čekanje, ali na kraju Duncan je obično čovjek sa najvećim plijenom. Efikasnost, istrajnost, upornost, urađen posao. Sve to ide uz čovjeka koji je pretvorio Spurse u tim za sva vremena.

Prije 15 godina Tim Duncan je stajao na terenu Madison Square Gardena sa trofejom šampiona. Dve hiljade četrnaeste, drugi grad, ista slika. Karijera koja je tako tiha, a tako fascinantna. Tim Duncan... Nekoliko puta uništen, ali ne i pobjeđen...

[YaSSaL]

Jel moguce da je ovo Avdic pisao...

[Amar Dzeko]

spursi iz ovogodisnjeg finala bi dobili jordanove bullse, tacnije imali bi vise sanse za pobjedu od jordanovih bullsa, eto koliko su jaki, dobri i raspolozeni bili

ps. james > bird i to bez ikakve dvojbe i potrebe za raspravom

Samo sto u vrijeme Jordan-ovih Bulls-a, je bila dozvoljena daleko ostrija igra, i nema sanse da bi se Spurs igracima bilo ikad dozvoljeno da se ovako razmasu kao protiv vas. Tako su isto 'Bad Boys' (Detroit) iz kraja 80ih, rane 90te, kad su uzeli back to back titule, radili protiv Bulls-a u finalima Istocne konferencije, ali i svih ostalih ekipa. Fizicki ih doslovno izudarali svaku tekmu. Gdje bi Pippen i Jordan svaki napad na podu zavrsavali. Tad je to jedva bio faul. Sada bi to bio svaki put flagrantni faul. Pogledaj ESPN dokumentarac "30 for 30 Bad Boys". Ti ljudi su tukli sve redom. Ali su zato bili najomezeniji tim u ligi. Kao Miami od Jamesov-og dolaska, pa i gore.

Pogledaj taj dokumentarac, pa ce ti biti jasnije zasto kazem da Spurs-i nebi mogli igrat ovaku kosarku u to doba.

Ne znam zašto mu uopšte takve stvari i pokušavaš da objasniš.

Nije Heat bio loš, nego su ovi Spursi najbolja ekipa koja je hodala kuglom zemaljskom, i niko ih nikad ne bi mogao pobjediti u seriji na 4 pobjede.

Da se razumijemo, Spursi su bili fantastični ali Jordan - Pippen su uzeli 6/6 finala, i smiješna mi je ova priča o bogovskim Spursima.

[NeverGiveUp]

72-10
15-3

[BABADZO]

http://****/a703078/Kolumne/Edin-Avdic/Tim-Dankan-Starac-i-more.html

Tim Dankan: Starac i more

Autor: Edin Avdić

20.06.2014. | 11:33 Gledati Tima Duncana kako igra košarku je vrlo često kao gledati nekoga dok peca ribu. Čekanje, dosađivanje, čekanje, ali na kraju Duncan je obično čovjek sa najvećim plijenom...


Sada je jasno. Od povlačenja Michaela Jordana niko nije imao uspješniju karijeru od Tima Duncana. Vrlo tiho, Timmy je sastavio 17 konstantnih sezona pobjeda, titula, napornog rada, gledanja svog posla i nekih individalnih priznanja kojima ne pridaje značaj. Isključivo ga je zanimalo da njegov tim igra dobro i to je odradio do kraja. Petostruki šampion, 5-1 u finalima, njegov tim nikada nije propustio plej-of. Uspješan? Najuspješniji...

Tony Rutland. Zbog njega sam čekao da konačno pogledam Wake Forest.

Tony je srednju školu igrao sa Allenom Iversonom. Svi smo drhtali na pomen Iversona, a Rutland je bio drugi dio tog ubojitog bekovskog dvojca. Negdje tokom utakmice sa Dukeom '96, prvi put sam ugledao Tima Duncana. Čekali su ubacivanje lopte u igru, Duncan je bio u krupnom kadru, a Dukeovi navijači su neumorno skandirali: "Spock, Spock, Spock".

Američki komentator je objašnjavao: "Navijači Dukea porede Tima Duncana sa likom iz 'Zvjezdanih staza'. Ovaj momak sa Djevičanskih Ostrva, kojem je izborni predmet psihologija, vrlo rijetko pokazuje emocije tokom utakmica. Ipak, Dick, mnogi ga smatraju najboljim centrom u ACC konferenciji."

Onda je legendarni Dick Vitale raspalio: "Nego šta bejbi!! On je vrlo kasno počeo da se bavi košarkom, ali bez obzira na to, djeluje da je već sada tehnički potpuno obučen za poziciju centra. Ne forsira. Radi ono što ekipi treba u tom trenutku i uvijek je odličan u skoku i...." trajalo je još barem tri minute...

Tony Rutland je danas policajac u Atlanti. Bek šuter iz te ekipe, izuzetno talentovani Jerry Braswell je fitnes trener. Loren Woods (vjerujem da ga se sjećate iz Efesa), momak koji je trebao biti Tim Duncan poslije Tima Duncana, završava profi karijeru u Bejrutu. Tim Duncan i dalje jaše...

San Antonio pamtim još iz vremena kada je Rod Strickland bio prvi plej, a Terry Cummings realna opcija na poziciji krilnog centra. David Robinson je uz Pippena vjerovatno bio najbolje građen košarkaš ikada, ali je konkurencija u tim godinama bila prejaka. Tu su se još šunjali i nestvarno talentovani, ali problematični Lloyd Daniels, Willie Anderson i svemoćni Vinny Del Negro. Jednostavno, dok se Duncan nije pojavio, Spursi nisu mogli ništa.

Kažu da ekipa poprimi obrise svog najboljeg igrača. Tako je i San Antonio uglavnom izgledao kao Duncan. Metodično, konstantno, na momente sterilno, uglavnom neatraktivno, ali što je najvažnije - završavali su posao. Tim Duncan se uvijek vraćao i uvijek gurao sebe i svoje saigrače naprijed. Više valjda ne možeš da tražiš. Zbog Duncana, Spursi su u proteklih 17 godina uvijek bili u igri. Titule, ispadanja u prvom krugu, porazi i pobjede na jednu loptu, ali 17 godina biti svake godine tu negdje ili biti najbolji... ne postoji puno igrača koji mogu da vam donesu takve rezultate.

San Antonio nikada nije odbranio titulu, ali osvojiti pet komada u gotovo dvije decenije i svake od tih godina biti učesnik plej-ofa, to je za apsolutno poštovanje. Svako može da pleše jedno ljeto. Biti uspješan na NBA nivou 17 godina, konstantno imati više pobjeda nego poraza, biti u stanju da pronađeš motiv svakog ljeta, da ponovo radiš isto i da to bude dobro. To je najveći kvalitet Tima Duncana.

Čovjek je sve ove godine uspjevao da se poveže sa saigračima na najbolji mogući način, bili oni Stephen Jackson, Malik Rose, Danny Green ili Patty Mills, da pronađe hemiju na terenu i učini da sve funkcioniše. Naravno da velike zasluge imaju i svi ostali bitni ljudi u toj organizaciji. Ali kada neko smrša 12 kilograma u 36-oj godini, nakon četiri osvojene titule, kada promjeni način trčanja u četvrtoj deceniji života kako bi smanjio pritisak na koljena, kada nakon što ga svi otpišu prije četiri godine povuče tim do još dva finala i još jedne titule prvaka - kako to drugačije objasniti nego ljubavlju prema košarci?

Duncan je uzimao manje novca od realne vrijednosti kako bi tim izgledao bolje, Duncan se bez riječi potpuno prilagodio novom stilu igre Spursa. Duncan čak ni u najboljim danima nije pričao o "volji pobjednika" nego je te stvari radio na terenu. Njegovo liderstvo nije podrazumijevalo zlostavljanje saigrača da svi vide, niti kada niko ne gleda. Duncan će ti na svaki tvoj propust koji uoči skrenuti pažnju na lijep način, koji ako hoćeš da shvatiš, možeš. Ako nećeš, pa... ima ko hoće.
Kao igrača ga nikada nisam volio, jednostavno je tako. Ništa me u njegovoj igri nije uzbuđivalo. U pamćenju su mi ostala samo dva njegova koša u čitavoj karijeri. Šut u padu preko Shaqa 2004. godine koji je poništio Fisher i trojka protiv Phoenixa u playoffu prije šest godina. Ostalo je kao u nekom polusnu šuteva od tablu, poluhoroga koji se kotrljaju po obruču, poena iz odbojke. I tako do broja od 25 hiljada. Opet, niko od svih NBA igrača koje sam ikada imao priliku da upoznam, nije ostavio dojam normalnijeg čovjeka. Ako nije u trenerci i majici bez rukava (svakoj majici otrgne rukave) Timmy je u tri broja većoj kariranoj košulji i sa obaveznim rancem na leđima. To je to. Jedina pratnja mu je ranac. Ostaje jedina NBA zvijezda koja nam je prije intervjua prva pružila ruku, ali onako ljudski. Znate ono kada biste ga bez ikakvog ustručavanja pitali: "Kralju, majke ti, ako nemaš šta da radiš hoćeš s nama na kafu?"

Duncan nije lažno skroman tip. Njemu zaista odgovara takav život. Ne osjeća gorčinu zato što su drugi popularniji, a manje uspješni na terenu. Ne želi da snima reklame, ne pati za pozornicama New Yorka i Los Angelesa. To je što je. Valjda je u pitanju ta neka ostrvska opuštenost, ali Duncanov stav nikada nije bio "Ja sam bitna ličnost". U sebi je uvijek imao malo tog momenta Mosesa Malonea, koji je van terena samo želio da ga ostave na miru.

Opet, Moses se na taj način štitio kao neko ko nije imao bogat vokabular i ko nije završio školu. Duncan se rodio tako. Plivao, ležao na plaži, njie bio ograničen vremenom. On je primjer da želja za takmičenjem ne leži samo u momcima koji su iz geta ili koji nisu imali hljeba da jedu, pa ih je to vuklo. Duncan nema nikakve veze sa tim svijetom, a opet, kada svi oni odustaju, on i dalje ide.

Čak i da nije postao ovo što je danas, Timmy bi živio svoj život na isti način. Kod njega je, kako stari ljudi kažu, uvijek sve išlo po redu. Smrt majke ga je vjerovatno dodatno zatvorila u školjku, u oklop koji nosi i danas. Imao je 14 godina. Ona je pred smrt tražila da završi faks, on je održao obećanje. Uzalud skauti, uzalud pozicija na draftu. Tim je zacrtao svoj put, četiri godine i četiri godine su bile. Prvo mjesto na draftu ga je opet čekalo.

Ernest Hemingvej je u svom čuvenom romanu "Starac i more" pisao o starom ribaru Santjagu, kojem izmiče ulov. Starac Santjago je, kao i Duncan, imao oči čudne boje i za razliku od ostatka tijela, jedino je u njima bilo živosti i vedrine.

Kao i glavnog junaka knjige, i Duncana su prošle sezone otpisali nakon bolnog poraza u finalu i nakon što je u sedmoj utakmici promašio dva čista zicera pred kraj. Svi u Spursima su ponavljali da su taj poraz ostavili po strani nakon početka ove sezone... svi osim jednog čovjeka, koji je i dalje bio spreman da prizna koliko ga to grize.

Nakon što je San Antonio, igrajući antologijsku košarku, obrisao pod sa Miamijem, pobjediviši posljednje tri utakmice sa 57 razlike, Duncan se iako osporavan kao i starac Santjago, vratio sa najvećim ulovom.

"Čovjek nije stvoren za poraze. Čovjek može biti uništen, ali ne i pobjeđen", čuveni je citat iz tog romana.

Zaista, gledati Tima Duncana kako igra košarku je vrlo često kao gledati nekoga dok peca ribu. Čekanje, dosađivanje, čekanje, ali na kraju Duncan je obično čovjek sa najvećim plijenom. Efikasnost, istrajnost, upornost, urađen posao. Sve to ide uz čovjeka koji je pretvorio Spurse u tim za sva vremena.

Prije 15 godina Tim Duncan je stajao na terenu Madison Square Gardena sa trofejom šampiona. Dve hiljade četrnaeste, drugi grad, ista slika. Karijera koja je tako tiha, a tako fascinantna. Tim Duncan... Nekoliko puta uništen, ali ne i pobjeđen...

Bravo za Avdica,pokazuje da je fan kosarke prije svega.Morao je i on odati priznanje konacno.Sve napisano je vec receno,kao sto covjek rece Duncan je 5-6 u finalima a 28 sekundi ga je djelilo da bude 6-6 od toga 3 od 3 protiv LeBrona Jamesa,atletski najmocnijeg igraca ikada i jednog od najvecih takodje,dok je po meni mozda jos i impresivniji podatak da covjek tacno skoro citavu kariijeru je u borbi za prsten,17 PO zaredom.

[LenBias]

kad pojedinci shvate da ja pricam o spursima striktno iz ovogodisnje finalne serije protiv heata onda mozemo nastaviti pricati jer ti spursi su perfekcija kosarke koja do ove godine nije vidjena, prihvatili vi to ili ne

[filip13]

Jel moguce da je ovo Avdic pisao...

jeste,napisao je da ga kao igrača nije volio

[Vasa Ladacki]

naravno da sam to napisao u slucaju gdje se podrazumjeva da spursi mogu igrati svoju kosarku, necu ih valjda spominjati a da ne mogu igrati kosarku koja ih obiljezava znaci kad bi se trenutno pojavila ekipa bullsa u danasnjoj kosarci spursi, kakvi su bili u finalu protiv heata, nafurani, on fire itd itd bi ih dobili bez ikakvih problema nebitno kakva noc bila kod ekipe bullsa, eto koliko su spursi bili dobri

bola' ne provaljuj se, bola'. Shvatam da ti je 18 godina i da nisi zapamtio kako treba ni Brajanta, a kamoli Đordana, al' ovo ne smiješ pisati bola', čut' će te neko..