Evo jedan interesantan tekst o nasem voljenom klubu, slucajno naletih na drugom forumu pa reko bila bi šteta da se ne postavi i ovdje.
Ne nadajte se, nećemo u ovom tekstu postavljati pornografski materijal niti amaterske video snimke članova i malobrojnih članica redakcije (ko zna, možda vas uskoro i sačeka takvo iznenadjenje, budite strpljivi), već ćemo se, prisetiti nekih dobrih, starih vremena...
Dobar deo posetilaca ovog sajta, zbog svojih godina i okolnosti (postoji jedna druga reč, ali ću pokušati da se suzdržim od vulgarnosti) koje su nas zadesile, nikad nisu videle stadione van Srbije, nisu se makli dalje od Marakane, JNA ili Karadjordja, u najboljem slučaju, a oronulih njiva okruženih jadnom žičanom ogradom, po kojima pase kojekakva stoka, u najgorem...
Ovaj tekst, početak je serije sličnih, a tema je krajnje jednostavna i uvek aktuelna - kako i zašto su propali nekada slavni i veliki klubovi sa ex-YU prostora.
Neki, malo stariji, sećaju se, ipak "lepših i boljih vremena", sećaju se doba kada Radnički Niš nije bio na ivici zone, kada je Spartak nešto značio, makar u domaćim okvirima (koji nisu bili za potcenjivanje i podsmeh), pa i vremena kada je Željo bio strah i trepet za mnoge evropske timove. Iz tog doba datira i onaj čuveni vic, kada Sarajlija, na pitanje za koga navijaš, odgovora "Pa, za Sarajevo, a od velikih evropskih timova za Željo".
Kako objasniti ono što je usledilo, kako objasniti da tim koji je bio nadomak finala kupa UEFA svojevremeno, danas brine brigu hoće li opstati u korumpiranoj, nacionalno podeljenoj i nadasve nekvalitetnoj, iz Bog zna kojih razloga nazvanoj, Premijeri ligi BiH?
Znate, malo nevezano za celu priču, ratni vihor pokidao je mnoge veze, naizgled neraskidiva prijateljstva, pa su tako neki pevači u pojedinim republikama preko noći prešli put od "onih što razbijaju tiraž" do "persona non grata". Ipak, ubedjen sam da najveći ostaju i nadjačavaju svaku bezrazložnu mrznju (a, postoji li drugačija...), a jedan od njih je čuveni panonski mornar, Djordje Balašević, poštovan, i ne samo poštovan, vec voljen, obožavan, gde god se pojavi. Ima Djole par stihova koji kazu "da li su to stvarno bila bolja vremena, ili smo bolji bili mi", a tu je i čuveni hit "Sve je otislo u Honduras". I zaista, zašto mi da se trudimo, kada je majstor sve rekao - sve je, otišlo u Honduras. Možda krivicom drugih, ali dozvolom, isključivo našom.
No, ako se zaista sećate tih vremena, ili makar priča "matoraca" nabijenih setom, uz neki roštilj i po koju gajbicu, sećate se i tog nadasve simpatičnog sarajevskog kluba, Željeznicara, odmila Želje. A, gde je Željo, tu su i oni - Manijaci. I zaista, ko bi mogao zaboraviti ludake, uvek originalne, uvek inventivne, uvek odane. Šarmom, simpatičnošću i neupitnim fanatizmom, spadali su u sam vrh, tada jugoslovenske, i nećemo preterati, ako kažemo ne samo jugoslovenske navijačke scene.
No, kako u našem dvorištu, tako i u komšijskom (komšijskim) - sve je otišlo u Honduras. Nema se šta pridodati, stvarno jeste - sve, osim Manijaka - oni su još uvek tu, sa istim žarom i istom strašću. Oni su Željini i Željo je njihov, kad gubi i kad pobedjuje, kad gazi Evropom i kad drhti do poslednjeg kola bosanskog šampionata.
Mogli su, reci Želji, istinu baš kao ovo novo Zabranjeno Pušenje "Hteo bih da budem gospodin i izbegnem reakcije besne, ali ko te kara, nek ti piše (peva) pjesme"... Ne, dok drugi jašu i, citiraćemo ZP, karaju, oni pišu i pevaju pesme i dalje.
Ako biste pitali nekog fudbalskog eksperta, koji je najveći uspeh u istoriji ovoga kluba, ne biste dugo čekali na odgovor - naravno, taj čuveni pohod u okviru kupa UEFA. Međutim, opet ćemo mi malo da se pravimo pametni - ne slažemo se, nikako. Najveći uspeh Željezničara je što i danas, posle rata, raznih lopovčina i manipulanata, što posle večitih pritisaka još od stvaranja tada zajedničke nam države, pa do osnivanja nekih novih država, trpe teror vlasti, neretko otvorenu podršku gradskom rivalu i što nakon svih tih tortura i agonija - još uvek postoje. I ne samo što postoje, nego što su tu i Manijaci, najbolja navijačka grupa u BiH (uvek avangarda, nikad kopija), još uvek sa onim jedinstvenim sarajevskim šmekom. Neko bi rekao, pa to nije fudbalski uspeh - nije, ali i Željo je više umetnost, nego fudbal. I opstanak istog, kao i onih koji ga vole, prava je umetnost, zaista. Ko ne razume - nikad ni neće...
Zašto toliko pažnje Manijacima? Zato, što su oni danas, jedina svetla tačka u vezi kluba, pored svih onih koji se guraju u fotelje, nesposobnih, korumpiranih, partijski obojenih, pored svih onih koji gotovo deceniju i po gledaju svoju ličnu korist, a ako ne korist, ono makar štetu - naravno, ne svoju, nego klupsku.
Kao i za većinu sportskih društava sa ovih prostora, veliki udarac Želji, bio je, pogađate rat, s tim da je na njega uticaj bio ipak malo viši nego na ostali. Tokom tih nekoliko godina, ne samo da je normalan rad bio misaona imenica, nego nije postojao ni pristup stadionu Grbavica usled vojnih aktivnosti.
Ipak, cela ta priča se završila, igrači su ponovo bili na svom radnom mestu, navijači su front zamenili tribinama i usledila je nova šampionska titula, 1997. / 98. i to na krajnje sladak način - "Pitare" je, u bukvalno poslednjim trenucima finala plejofa, utišao izvesni Hadis Zubanović za minimalnu pobedu, a maksimalno slavlje.
No, vrhunac u posle ratnoj eri dostignut je, gledaj simbolike, pod što ove naše kolege vole da kažu, dirigentskom palicom, ni manje ni više, nego sina Ivice Osima. Totalno neprilagođen, veran bojama voljenog kluba, pre svega navijač, pa tek onda trener, ali isto tako i sasvim solidan znalac, Amar Osim "dolazi tiho i ulazi u legendu". Nakon Ekranesa i Lilestroma, usledio je istorijski duel u trećem kolu kvalifikacija LŠ protiv velikog Njukasla - rezultat negativan, ali ko mari za rezultat... O, Evropo, kako je lepo, videti te opet!
U celom tom zanosu, zaboravila se jedna stvar, večita kob ovog prostora - ovo je, prijatelji moji, ipak Balkan i mi smo ipak Balkanci. Koliko god to imalo prednosti, neshvatljivih drugi, tako ima i mani - tek, Amar Osim veoma brzo, delom svojom krivicom, delom krivicom drugih, gubi oreol heroja i postaje simbol nove tragedije, nove propasti. Zajedno sa pojedincima, umesto da bude Cezar, postaje Željin Neron. Upušta se o priče oko transfera, obavlja više funkcija, sukobljava se sa svima, a posebnu ulogu u novom "raspadu sistema" imaju brojne uprave, koje funkcionišu po sistemu jedno obećanje, (najmanje) dve mahinacije, a obećanja koliko god hoćeš - pa ti gledaj...A, onda po Sarajevu niču kafići, vile i ostalo.
Na istom tom albumu Zabranjenog pušenja (jao, ljudi, hoće li me Sejo Saxon platiti nešto za ovu reklamu, pa stvarno bi bio red), ima još jedna fina pesmica - "Džeki". A, u toj finoj pesmici, ima nekoliko krajnje dopadljivih stihova, koje ćemo za potrebe ovog teksta, krajnje bezobrazno izvaditi iz konteksta:
"Ovo je Džeki, što bi rekli neki
Pas bez pedigrea - avlijaner
Al' jedino on je od pseće kolone
Predevero ove teške dane
Prilazio taj bi u velikom luku
Prije neg' bi nekom poliz'o ruku
Kad skupio bi čopor, na klošare bi rež'o
Kad ostao bi sam, tad bi cvilio i bjež'o
Džeki bi se umiljavo i mah'o repom
Samo kad mu dadneš kakvu hapu
Jer nikome nije taj vjerov'o do kraja
Nije dao da ga vodiš na kanafu
.....
Dok gledam dok se **** mafijaši, partijaši
Koje pamtim iz vremena nekih
Svaki ima pogled pun topline i dubine
Isti 'nakav kakav ima Džeki"
E, pa vidite, puno je i previše Džekija prošlo (eh, da je samo prošlo, nego se malo i zadržalo) u upravnoj zgradi Želje.
No, ni svi Džekiji ovoga sveta nisu dovoljni da unište i sahrane iskrenu ljubav Manijaka, koja će biti tu, dok bude kluba, a kluba će opet biti, pa makar u najnižoj mogućoj ligi, sve dok ima te ljubavi...I tako u krug. I krug, i u inat - svima i svemu. Dok ne dođu neka lepša vremena...I za Želju i za nas.