Kada sam procitao komentare ispod ovog teksta, neke stvari su mi jasnije bile...Mi nismo zasluzili definitivno bolje ljude od ove koji vode repku, koji vode Savezkoji vode Bosnu, ja se gnusam ovih komentara, je li stid ovih ljudi sto su ovo pisali"Bosna se treba ugledati na Partizan, to je jedino rješenje"
Nenad Marković je svoj život posvetio košarci. Karijeru je počeo graditi u KK Bosna. Poslije toga igrao je za klubove u Italiji, Španiji, Izraelu, Francuskoj i Grčkoj.
Bila je zadivljujuća njegova lakoća postizanja koševa. Mnogi će reći da je zbog svog autoriteta trenerima bio produžena ruka na parketu. Nakon okončanja karijere okrenuo se trenerskim vodama. Prošao je put od hvaljenja do sumnji i osporavanja. Danas nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Marković je uvijek zahvalan sagovornik o svim košarkaškim temama.
O Vašoj karijeri se manje-više sve zna. Možete li za početak reći šta se igraču mota po glavi kada dođe trenutak u kojem mora prekinuti profesionalnu karijeru?
Prvo što se pomisli jeste da se ne mora ići na trening, ne mora se ići na pripreme, ne treba se održavati forma, nemate više utakmica, na ljeto ne trebate ići na pripreme i možete biti sa porodicom. To su neke pozitivne stvari. No, kada prođe nekoliko dana, onda shvatite da vam nedostaje svlačionica, treninzi, ritam košarkaškog života. Iskreno, meni je najteže bilo kada sam otišao na jednu Bosninu utakmicu. Dvorana je bila puna, a mene su obuzele emocije. Pomislio sam - sve bih dao da sam sada na parketu. Mislim da treba pustiti da se neke stvari slegnu.
Kako sada gledate na karijeru, žalite li zbog nečega?
Kada se podvuče crta, mogu reći da sam zadovoljan. Igrao sam na velikoj sceni, vidio svijet, upoznao dosta ljudi. Ono što žalim jesu tri finala koja sam izgubio. Sa Hapoelom sam izgubio od Maccabija u bici za prvaka Izraela. Sa Pamesom iz Valencije sam pognute glave napustio posljednji okršaj u kupu, dok sa Limogesom nisam uspio dotaći vrh u francuskom prvenstvu. Krivo mi je zbog činjenice da smo u polufinalu eliminisali Asvel, koji je u to vrijeme igrao izvanredno.
I sa Bosnom ste 2004. poraženi u dramatičnom finalu od Širokog Brijega?
Svakako! Uz tri pomenuta poraza, ovaj je na četvrtom mjestu. Iako smo izgubili u odlučujućem dvoboju za prvaka države, nisam bio tužan. Naime, u kratkom periodu uspjeli smo da vratimo publiku u Skenderiju, pa je tako protiv Leotara bilo osam hiljada gledalaca. Znao sam da će naredna sezona donijeti mnogo više uspjeha. Tako je i bilo.
Junak spomenutog meča, Martin Vanjak, isticao je da mu je najviše bilo žao Vas?
On je bio vrhunski igrač, sa mentalitetom pobjednika. Dobro poznajem i njegovog strica Vladu, tako da je vjerovatno i zbog toga to izjavio. U svakom slučaju, hvala mu.
Pristalice AEK-a su me pogodile maticom od šarafa
Jeste li ikada pobjegli iz karantina?
Nisam. Doduše samo sam u Olympiakosu i reprezentaciji imao karantin. Poštovao sam odluke trenera. Recimo, ako je izlaz do 23 sata, uvijek sam dolazio na vrijeme, mada pred važne utakmice nisam ni pomišljao da izađem iz hotela.
Koji vam je gostujući teren ostao u sjećanju kao parket sa najžešćim pritiskom domaćih navijača?
Sudari sa Panathinaikosom su posebna priča. Neko kaže - iznervirao se, jer ga je pljunuo neko iz publike. Mene su pljunuli hiljadu puta. Ipak, najteže je bio u dvobojima sa AEK-om. Jedna polufinalna utakmica sa njima mi je ostala urezana u sjećanju. Gađali su nas raznim predmetima, a mene je u jednom trenutku, vjerovali ili ne, pogodila matica šarafa. Morali smo se čak povući nakratko do svlačionica. Mislim da sam se tada prvi put preplašio. Pamtim da su i sudije bile nemoćne da bilo šta urade. Na kraju smo poraženi.
Od kojeg ste trenera najviše naučili u igračkoj i trenerskoj karijeri?
Od svakog naučiš ponešto. Mnogo su mi pomogli Mladen Ostojić, moj prvi trener. Potom Draško Prodanović i Bogdan Tanjević. Selektor reprezentacije Turske mi je uvijek bio na raspolaganju.
Za New York Knickse sam navijao zbog Starksa
Jeste li se konsultirali sa njima pred neku utakmicu?
Nisam pred utakmicu, to mi je neozbiljno. To sam radio između dva kola. Logično mi je da se pita relevantan stručnjak o nekom protivniku. Da čujete njegovo mišljenje. Ipak, pred sami okršaj nikada nisam nikoga zvao i pitao za savjet.
Za koji klub navijate u najjačoj svijetskoj košarkaškoj ligi - NBA?
Najbliži srcu su mi uvijek bili New York Knicksi. Najviše zbog Johna Starksa. Uživao sam gledajući tu generaciju.
Često ste isticali da volite igrati i mali fudbal?
Istina, bilo je tako, ali više nije. To izbjegavam zbog mogućih povreda. Organizam je navikao na košarku i sada je izuzetno opasno igrati mali fudbal. Najčešće skijam. Volim pogledati i poneku utakmicu FK Sarajevo.
Kako gledate na aktuelnu situaciju u KK Bosna?
Osnovno je da se pronađu finansijska sredstva, da se smanje dugovi ili da se napravi program otplate. Treba se uraditi jasna strategija i vizija kako bi klub trebao izgledati za sedam ili osam godina. Mora se više raditi sa mladim igračima i dovesti dva stranica. Drugog rješenja nema. Za sve je potrebno vrijeme i strpljenje. Možda će publika zviždati nakon dva vezana poraza, ali to ne smije pokolebati planove.
Može li neko sa ovih prostora nekada u budućnosti biti prvak Evrope, kao što su to nekada uspjeli "studenti"?
Teško. Ipak, ako se to i desi jedino to može uraditi Partizan. Oni godinama izbacuju mlade i talentirane igrače. Na vrhuncu forme ih prodaju, ali to lako nadomjeste iz omladinskog pogona. To je recept uspjeha. Nisu slučajno prošle godine igrali final-four. Bosna se treba ugledati na Partizan.
..Dno dna, sramite se da blatite jednu taku legendu tipa"alijin srbin markovic"
"Neno, jedino ti hvala za trice protiv Hrvatske, a ostalo, iskreno nemas pojma !!
Propali trener, odmah htjeo biti selektor ( a nisi ni pionire trenirao !!), prosjecan igrac, propali politicar ... i jos na partizan da se ugledam!".
bravo momci