NBA 2019/2020 - LOS ANGELES LAKERS CHAMPIONS

[Epidaurus]

Godina je bila 2001. Početak ljeta se približavao. Vjerovatno je to trebao biti još jedan obični dan napolju za jednog šestogodišnjaka, dijete kojem je tih dana jedina briga bila hoće li tog dana dati dovoljan broj golova, ostati među zadnjima u poznatoj igri nula jedan'est i dobiti dopuštenje od mame da ostane napolju igrati žmire poslije „akšama“. Međutim, tog dana, tog junskog dana taj dječak se upoznao sa jednom posebnom igrom, jedin posebnim sportom, ma jednom posebnom umjetnošću loptanja pod obručima zvanoj košarka. Upoznao i istog trenutka postao veliki zaljubljenik istog. Vrativši se s polja, sjeo sam sa starim, prvim komšijom iz zgrade to i njegovim sinom, inače mojim najboljim drugom iz djetinstva gledati TV, ne sjećam se tačno šta smo gledali al se dobro sjećam da smo ostali pravo dugo sjediti. Ponoć je već bila prošla, stari je listao kanale i slučajno naletio na 3. utakmicu NBA finala iz 2001. godine između Lakersa i Philadelphie. Lakersi predvođeni najboljim bek-centar duom Kobe-Shaq protiv legendarnog The Answera, čovjeka koji je donio revoluciju u NBA ligu i čovjeka s kojim se je poistovjećivalo pola djece 90ih. Ja tada kao dijete kojem je plava boja bila najdraža boja, počeo sam pomalo navijati za Lakerse (iako su bili u ljubičastim dresovima, ja sam to na neki način povezao sa plavom bojom) i čovjeka sa afro frizurom, izvjesnog Kobe Bryanta. Kobe tada nije odigrao jednu od svojih najboljih utakmica u karijeri mada je opet dao 30+ poena. Nešto je bilo u tom igraču, neka elegancija, lakoća igre, kretanje terenom, moć, ljepota. Nešto je bilo posebno. Dok su ostala djeca iz mahale idolizirala Shaqa, Iversona, Cartera ili Garnetta, ja i moj najbolji drug iz djetinstva smo ostali zadnivljeni Black Mambom. Od tog dana i te utakmice između Lakersa i 76ersa jedan mali dječak iz Zenice je postao fan košarke kao sporta i fan jednog, budućnost će pokazati, velikog igrača.

Od tog dana, mogao sam slobodno reci onu „Ball is life“. Kosarka kao sport je postala nesto sto me je zadivilo, sto sam i sam trenirao nekih 4-5 godina u toku osnovne skole. Sjecam se kad smo u Celiku dobijali prve dresove, vecina je trcala do trenera da mu trazi Jordanovu 23-icu, neki da traze Iversonovog keca, neki Shaqovu 34, a neki i tvoju tadasnju osmicu. Taj broj 8 i taj Purple and Gold dres je za mene od toga dana bio svet. Sjecam se svih treninga kako smo mi balavci s manje od 10 godina pokusavali pogadjat tvoje fadeawaye, a ni dobacit do kosa s trice nismo mogli. S drugovima sam na Kamberovicu na kosu provodio petke poslije skole igrajuci basket za basketom, svi smo pokusavali neke tvoje suteve, a s obicnim zicerima smo jos problema imali. Bilo je to dobro vrijeme, kad malo razmislim bolje nego ovo sadasnje. Jedina briga je bila dobiti dobre ocjene u skoli da nas roditelji puste po vazdan napolje. Ja sam polako odrastao uz tebe i tvoje utakmice. Jednom smo igrali protiv Viteza u Vitezu i na samom pocetku utakmic, dobro se sjecam, sam pogodio jedan sut iz okreta slican tvom iako sam od kad sam poceo igrati kosarku igrao krilnog centra. Pa mojoj sreci tad nije bilo kraja iako sam u jednom malom gradicu u maloj Bosni i Hercegovini pogodio jedan jedini sut, ali hej, bio je nalik na one mog idola.

Tako sam ja polako rastao uz tebe i tvoju kosarku. One sezone nakon sto ste se ti i Shaq popeli jedan drugom na glavu i kad su Lakersi jedva ulazili u PO su me istovremeno cinile i sretnim i tuznim. Sretan sam bio jer si ti dominirao, jer si citavom svijetu pokazivao da ekipu punu igraca koji su nekim cudom zalutali u NBA (a ustvari nisu bili ni za tadasnju Goodyear/NLB ligu) mozes uvesti u PO i u sahu drzati jedne Sunse koji su tih godina bili za 3 klase jaca ekipa od nas. Tad internet i kompjuteri u BiH nisu bili rasprostranjeni kao danas i vecinu informacija o tebi sam prikupljao putem teleteksta i novina. Uvijek cu se sjecat tog perioda, teletekst SLO TV je uvijek na izbacivao istovremeno i rezultate utakmica i broj koseva najboljih strijelaca utakmica. Oni nizovi od 50+ utamica, oni bolesni sutevi, onih 65 poena i baseline trica protiv Portlanda, Game winner za game winnerom, outscoranje citavog tima Dallasa nakon 3 cetvrtine (62:61 za tebe) i na kraju, velika, najveca utakmica koju su moje oci gledale, 22. januara 2006. godine protiv Raptorsa. Znam dobro, bila je to vecer s cetvrtka na petak po Srednjoeuropskom vremenu. Ja sam taj petak ujutro imao u pola 8 cas solfedja u muzickoj pa cas gitare u 8 i 20. Cim sam dosao kuci otvorio sam ovaj put HRTov teletekst, stranica 550 i vidio velikim slovima, ispod rezultata, ispisan tekst da je Kobe Bryant dao 81 poen na JEDNOJ utakmici. Pa druze moj, to ove danasnje „zvijezde“ jedva da mogu u 2 utakmice. Cim se pojavi neki atleticar koji ne zna loptu odbit o parket, ali zato leti glavom iznad obruca, danasnja kosarkaska javnost poludi. Sta onda treba reci za tebe tih sezona kad si kamaru levata sam vodio kroz sezone ? Bog kosarke za njih, licno i personalno. Na svom vrhuncu si bio covjek koji je trpao 35 poena, 5 asista, 5 skokova i jos igrao fantasticnu, bolesnu odbranu na bilo kojem vanjskom igracu. Koliko ovih „zvjezdica“ to danas moze ? LeBron samo i to mozda, ostali samo mogu da ti se sagnu i sanjaju da budu Kobe Bean Bryant. Nego da se vratim na utakmicu, cim sam vidio rezultat i broj poena, namolio sam starog da mi skine utakmicu s neta da je mogu pogledat. Gledao sam i divio sam se. Divio sam se sta si sve pogadjao, divio sam se umjetnosti izumiruce vjestine, igri s poludistance, divio sam se ulazima, rolinzima, polaganjima, zakucavanjima, ma svemu. Bio si poseban igrac, mnogo poseban, neko kakav se vjerovatno vise nece ni pojaviti. Stariji su jos od tvog pojavljivanja govorili da neodoljivo podsjecas na Njegovo Letece Visocanstvo i bili su upravu. Doktor kosarke, umjetnik na terenu, pravi kosarkas i prije svega neko ko je obozavao i disao taj sport. Nazalost taj tvoj vrhunac je prosao bez titula zbog ocajne i zalosne ekipe ali onda su usljedili bolji dani.

U sezoni 2007/08 si napokon dobio pravog suigraca, drugu opciju s kojom ces kasnije donijeti velike uspjehe Zlatno-ljubicastoj fransizi. Dosao je Pau Gasol, doktor centarske pozicije (Jerry West hvala ti do groba). Tad se pocela javljati nova velika ekipa Lakersa. Poceli smo dobijati sve redom, uz Boston sa big three i San Antoniom bili najbolja ekipa lige. Te godine si napokon dobio odavno zasluzenu MVP titulu i playoff je mogao da pocne. U prvoj rundi smo lagano pomeli Denver uz tvojih 33-6-5, nakon toga Jazz izbacujemo sa 4-2 uz tvojih 33-7-7 i onda u finalu jedna od meni najdrazih tvojih serija. Oduvijek si igrao odlicno protiv Spursa (ekipe koju mrzim i koja ce mi zbog svih onih prljavstina iz 2000ih uvijek biti sugava, ali ekipa koju postujem), pa to nije izostalo ni ovaj put. Iako su Spursi bili favoriti, lagano smo ih izbacili iz tog finala. O kako je bilo lijepo gledati onu Duncanovu tuznu facu kako ispada iz PO. Kako je bilo smrada i sugavca Bowena gledati nemocnog da ti ista napravi (cudo te nije povrijedio namjerno). Kako je bilo lijepo gledati jednog od najvecih trenera ikad, velikog Popa, kako ne moze smisliti nacin da te zaustavi. Prosjeci serije ? 29-6-4. Lagano. Mamba stil. Nazalost u finalu zbog povrede Bynuma nismo mogli protiv te godine realno najboljih Celticsa sa Big three ali osveta je kasnije dosla.

U slijedece dvije sezone si se iskupio za ovaj poraz i donio nam dvije titule, igrao i dalje strasnu kosarku, bio najbolji igrac lige, pogadajo buzzer beatere (trica za pobjedu protiv Heata od tablu forever in my heart), osvojio dva MVP finala, dominirao, igrao se, ucio, skolovao, izazivao mrznju i divljenje. Ukratko, bio si Mamba, rodjeni killer na terenu i cinio mene kao tvog najveceg fana strasno ponosnim.

U naredne dvije sezone nismo uspjeli proci dalje od polufinala zapada, veliki Zen master se nakon sezone 2010/11 oprostio, dosao je Mike Brown koji nikad nije bio trener dorastao da vodi jedne Lakerse. Onda je dosao FA 2012. godine i nova velika ocekivanja. Doveli smo Nasha i Howarda, i uz tebe i Paua imali na papiru uz Miami najjadu ekipu lige. Sve je bilo spremno za 6. prsten. Medjutim, sezona je krenula u krviom smjeru. Prvo je nakon par utakmica otpusten idiot Brown i onda kad smo svi ocekivali dolazak Zen Mastera, dva debila iz FO dovode Mikea D'Antonia. To nikako nije moglo izaci na dobro. Howard je bio los, ni blizu onom dominantnom centru, Nash je bio konstantno povrijedjen, a genijalni D'Antoni je Paua izbacio iz petorke. Bili smo u borbi za PO mjesto. Ali onda, od februara do aprila je uslijedio tvoj show. Niz 30+ utakmica, 40+ utakmice, triple doublovi, bolesni sutevi, prizivanje novih asocijacija sa Jordanom i onda, Najgori Trenutak Ikad. Datum je bio 12. april 2013. Utakmica je pocela jako s obje strane, Steph Curry nije mogao promasiti, ti si igrao svoju kosarku. Vec si ta bio izmoren nizom utakmica od 45+ minuta. U drugom poluvremenu su se poceli javljati prvi problemi. 3 puta si zavrsio na parketu uz bolnu grimasu, drzao se za koljeno i zglob, treneri su ti savjetovali da sjednes na klupu ali kakav je to general koji napusta svoj tim kad je tesko ? Pogodio si tricu za izjednacnje preko Harrisona Barnesa neke 3-4 minute do kraja i onda slijedeci napad muk. Dobio si loptu na visokom postu u triple threat situaciji, krenuo si dribling i noga je samo propala. Ostao si lezati na parketu drzeci se za ahilovu tetivu, komentatori su vec poceli sumnjati na puknuce iste. Jedva si se pridigao, odsepao do klupe. Nakon krace pauze, sepajuci se vracas da sutas 2 slobodna bacanja. Citav Staples skandira M-V-P, a ti sa suzama u ocima i ocitim bolovima pogadjas oba. Onda Pau faulira brzinski Stepha da se moze izvrsiti izmjena. Izlazis s terena. Citav Staples je na nogama. Svi pljescu i bodre svoju Mambu. Jack Nicholson ustaje, a ti izlazis. Mi smo dobili na kraju tu utakmicu, a meni vise nije bilo do utakmice, bilo mi je bitno samo da li je najveci kojeg sam gledao u zivotu dobro.

Jedva sam tada zaspao neka 2-3 sata i cim sam se probudio, palim internet da pogledam rezultate pregleda. Ono najgore se ostvarilo. Pukla je ahilova tetiva. Sok i nevjerica. Sjecam se onog tvog intervjua suznih ociju kada sam i sam zaplakao, sjecam se one izjave „if you see me fight with a bear, pray for the bear“ ali to nista nije moglo nadoknaditi gubitak najboljeg igraca. Bio sam s.j.e.b.a.n 7 dana zbog toga, nadao se da je sve san ali Kobe kojeg smo si poznavali je od tog dana valjda zauvijek otisao iz kosarke. Nadao sam se da ces se vratiti jos jaci i jos bolji ali razum je govorio da je to nerealno. Usli smo u PO te sezone na kraju ali dobili metlu odmah od sugavog San Antonija, seriju koju ci vjecno pamtiti po jadnom i sugavom Dwightu Howardu, najvecoj kukavici koja je ikad igrala u Lakersima.

Uspio si se vratiti na teren u decembru iste godine iako su predvidjanja bila da propustas godinu dana. Realno, to vise nije bilo to. Vise nisi bio stari Kobe. Bilo je par bljeskova ali nista posebno. I tu sezonu je prekinula povreda nakon koje si zavrsio sezonu. O prosloj i ovoj sezoni zaista nema potrebe pricati, svima je jasno da vise nisi stari Kobe, ali svi koji postuju i vole ovaj sport moraju te maksimalno postovati i cijeniti zbog uopce povratka nakon niza super teskih ozljeda.

I nedavno je dosao dan kad si objavio da se oprastas, nesto sto je visilo u zraku od pocetka sezone. Iskreno, u prvom trenutku sam bio i sokiran i sretan i nesretan. Bio sam sretan jer si konacno nasao svoj mir i jer si shvatio da to vise nije to, ali i nesretan jer znam da zauvijek gubim svog idola i svog uzora. Nije mi bilo nimalo svjedno. Tvoje oprostajno pismo sam procitao s velikom knedlom u grlu i obecao si da do kraja sezone ne propustam niti jednu utakmicu. Nadam se da ce ih sto vise biti odlicnih i nadam se pokoja sa 30+ poena uz hrpu tvojih suteva.

Na kraju moj Kobe, zelim da ti kazem u svoje i u ime svakog fana kosarke jedno veliko hvala. Hvala ti sto si nam pokazao da dijete od 18 godina moz igrati s najboljim, hvala ti sto si nam pokazao posvecenost i rad, hvala ti sto si nam pokazao srce sampiona, hvala ti sto si nam pokazao da je 81 poen moguca stvar, hvala ti sto si nam pokazao kako se pogadjaju Game Winneri, hvala ti sto si nam pokazao kako se krvari Purple and Gold, hvala ti sto si nam pokazao Mamba mentalitet, hvala ti sto si 6-ogodisnjeg djecaka „natjerao“ da zavoli najljepsi sport na svijetu. Za sve to jedno veliko hvala Kobe. Da nisi teskog karaktera kakvog jesi, tvoja karijera bi vjerovatno bila jos i veca, bolja i uspjesnija al nema veze. Glupo je bilo sta zamjeriti jednoj takvoj velicini, inspiraciji za milione djec sirom svijeta. Falit ces nam Kobe. Svima. Falit ces kosarci, falit ces Lakersima, a posebno ces falit meni, svom velikom fanu. Uvijek cu se s radoscu sjecati tvojih suteva i tvoje kosarkaske umjetnosti. Jos jednom veliko i bezgranicno HVALA majstore. Uzivaj u konacnom miru, zasluzio si vise nego iko.

S ljubavlju, Mirza.

Moj Bog. Uvijek i zauvijek.

[rishovski]

sto ti je zivot... ne vjerujem...

[bhpremierliga12]

[alemsa]

Šok, kao da je neko blizak meni poginuo. A kako uzasna vijest

Pa kako nece, otkako znas za sebe znas za Kobija

[jolicnikola]

najgora vijest ikad, gora od ratova, poplava, požara i svih tih silnih s***a, ovo je dan kad sport i život gube smisao, trebale bi se odložiti sve NBA utakmice do daljnjeg (možda i prekinuti sezonu), počivao u miru igračino

[Kulesza]

Kakva tragedija jbt
Pa sve i da nisi vidio košarkašku loptu u životu znaš kakva je ikona ovo bila

[Kajzer10]

RIP legendo

[Osim13]

Šok, kao da je neko blizak meni poginuo. A kako uzasna vijest

Pa kako nece, otkako znas za sebe znas za Kobija

bukvalno, otkrio sam košarku zahvaljujući njemu jbt. strašno, još ne vjerujem.

[Brokula]

najgora vijest ikad, gora od ratova, poplava, požara i svih tih silnih s***a, ovo je dan kad sport i život gube smisao, trebale bi se odložiti sve NBA utakmice do daljnjeg (možda i prekinuti sezonu), počivao u miru igračino

A ne treba ni pretjerivati sad

[Kaunas]

Strašno...

[FoxMulder]

živote kuvetino

[akisarajevo92]

za mog zivota nijedna ovako velika sportska zvijezda nije poginula, iako citam razne izvore i dalje mi mozak to gleda kao fake news, tesko za povjerovati

[tevezito]

Nikad nisam volio Lakerse ni njega ali stvarno nevjerovatna vijest sta je zivot nista. Legenda kosarke.

[jolicnikola]

najgora vijest ikad, gora od ratova, poplava, požara i svih tih silnih s***a, ovo je dan kad sport i život gube smisao, trebale bi se odložiti sve NBA utakmice do daljnjeg (možda i prekinuti sezonu), počivao u miru igračino

A ne treba ni pretjerivati sad

možda sam sad vruće glave

[Clutch]

Zivis i dalje legendo..

[JHam]

[emir18]

Nije bitno da li si Kelt ili bilo sta,ovaj čovjek je zadužio kosarku,još sam u nevjerici nije ni ušao u HOF još...

[jolicnikola]

trebaju svi sportski događaji koji se ne mogu odložiti početi minutom tišine, treba svaki veći grad (pa i Sarajevo) da dobije ulicu, pa i mural što da ne, a Staples Centar da dobije ime po najvećem, legendarnom i neprežaljenom anđelu košarke

[branimir85]

Bas neki dan na Areni klasik izmedju LAL i Kingsa,imao sam srece da sam ga dosta puta gledao,R.I.P majstore.
Dali se zna ili predpostavlja tko je bio s njim

[miki_92]

jbt, ja jos ne vjerujem