Novinar Sale Ibrulj:
Dvije utakmice u četiri dana za neke od njih predstavljaju nepremostivu prepreku s fizičke strane. Pogotovo za one koji u nogama ove sezone imaju više nastupa za reprezentaciju nego za vlastite klubove. Ili još više za one koji moraju raditi i svoj i tuđi posao, pokrivajući nedostatke i neznanje suigrača. Bilo je očito da je Finska i fizički i emotivno potrošila dobar komad ekipe, ali to Prosinečki nije detektirao pa je na teren u Ateni poslao gotovo identičnu momčad koja je od početka bila za korak sporija.
Prosinečki je ponovio Finsku, a ‘t Schip sve ono što Finska nije. Uvidio je da se Sarić i Cimirot boje lopte kao zmija nogu, te da je Prosinečki s njima, zapravo, gurnuo Pjanića pod autobus; dovoljno mu je bilo staviti čovjeka na leđa i ugasiti ga. Grčka je tako prepustila loptu Erminu Bičakčiću i Adnanu Kovačeviću koji, kad nisu mogli doći do Pjanića ,nisu ni znali što s njom, pa je igra BiH podsjećala na onaj maleni kartonski i poprilično dosadni fliper. Bekovi su ipak nastavili igrati visoko i rijetko se vraćati, ali je Grčka koristila taj prostor i razvlačila dva stopera ubijajući ih fizički i psihički; stvarajući šanse kako nisu ni Lihtenštajnu, ni Armeniji. Međutim, oni su toliko kvalitetom loši da su se više puta spetljali,nego što su uspjeli napraviti nešto ozbiljno, pa je BiH na kraju morala zabiti sama sebi, čisto da potvrdi da je lošija.
Čak ni na 1-1 i s nekakvom prividnom inicijativom, BiH niti u jednom trenutku nije izgledala kao da je u kontroli ili da zna što želi i što točno radi.
Istina je dakako negdje između; kada je individualni kvalitet u pitanju, ova Bosna i Hercegovina nije na nivou na kakvom je znala biti proteklih godina, ali je i dalje na nivou koji bi morao prevagnuti u utakmicama s jednako ili više limitiranim rivalima kakvi Finska, Armenija i Grčka, realno i bez pogovora, definitivno jesu
Naravno, ogroman dio odgovornosti snose igrači, oni su ti koji su na terenu i koji su ovaj ciklus odigrali ispod svakog očekivanog nivoa. Naravno, ovo je nogomet, a u nogometu za igru momčadi odgovara trener, u ovom slučaju, izbornik i krivnja Roberta Prosinečkog je ogromna i on treba snositi posljedice. Pogubio se i jasno je, čak je i sam to valjda nesvjesno priznao, da nema pojma što radi
Najveći krivci su oni koji upravljaju nogometom u BiH, a okupljaju se oko Izvršnog odbora Nogometnog saveza na čijem čelu je Elvedin Dino Begić. Oni su ti koji su bili tu i kada je upropašten ciklus kvalifikacija za Francusku, onda i kada je uništena prilika da se zaigra Rusiji, a i sada su tu kada je propao kvalifikacijski ciklus za Euro 2020, a šansa postoji samo zbog cirkusa kojeg su osmislili još veći cirkusanti od njih. Oni su ti koji donose odluke, koji biraju trenere i koji odbijaju ostavke.
Ozbiljan trener neće preuzeti BiH, ne u ovakvoj situaciiji, i danas je Bosna i Hercegovina u novoj pat poziciji iz koje nitko ne zna kako se izvući i što sljedeće uraditi. I da, nogomet je takav, sutra se može desiti čudo, s Prosinečkim ili s nekim trećim, rezultat može doći, ali i ako dođe — sada je barem to i budali jasno — kao što je došao jednom, može biti samo posljedica sretnih i spretnih okolnosti i izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Jer nogometom u BiH, od najnižih do najviših struktura, upravljaju ljudi koji godinama ponavljaju iste pogreške i za njih apsolutno nikome ne odgovaraju, usput čekajući na drugačiji rezultat. I nitko ih i ne poziva na odgovornost, valjda se nadajući da će jednog dana, same od sebe, eto, biti bolje.
A definicija takve budalaštine i gluposti mora biti ponavljanje istih stvari i očekivanje drugačijeg rezultata.