Post
Postao/la Dex » 19 dec 2016, 21:01
Zvuk istrošenog parketa je odjekivao sobom, kao da neprijateljski duh proganja ovo mjesto, i traži krivce za svoju preranu smrt.Laganim korakom, sam se dovukao do toaleta, i tamo sam pogledao u ogledao. Nešto je bilo neuobičajno.Ništa više nije bilo isto. Odraz u ogledalu je bio drugačiji.Zaprepašteno sam gledao u vlastiti odraz, i pitao sam sebe? Da li sam ovo ja?Ja ovako nisam izgledao?Ne, to nije bio alkohol, koji bi me ujutro dočekao brutalno, i osvetio mi se za ono, što sam ja sebi uradio noć ranije?Nije bio ni strah, strah od nepoznatoga, strah od moje borbe, koja me uskoro očekuje, a ja nisam spreman za takvo nešto, jer možda ja nisam rođen za to.Niko nije trebao biti rođen za ovakvo nešto.Svako treba imati pravo, da bude prosjek, da bude utopljen u sivilo, da bude jedan u masi. Ko sam ja uopšte da budem to što jesam.Ja nisam želio da budem Antikrist.Mene su natjerali, a ja kao žrtveno janje ću morati prihvatiti takvu ulogu.Ja ne želim da budem to što jesam.Molim te, pusti me.Odjeknulo je prostorijom, a zvuk se vraćao, ledio mi je krv u žilama.Ostao sam prestravljen.Onaj odraz je postao gori, i još me je više proganjao.Najveća floskula je bila, kada su mi rekli, da svi moraju da žive sretno i da jednostavno budu ono što i svi.A ja........Ne, ne želim da budem Antikrist, ubij me odmah, ali ja ne želim, pusti me da budem prosjek, pusti me, molim te.Ali tamo u odrazu, sve je postajalo gore.Ogledalom je počela teći krv, ram ogledala je postajao od leda, i dozivao me je da uđem, u njega, i zavirim u njegove tajne, da zavirim u tajne svoga odraza, koji me proganja svakog jutra kada ustanem, ali proganja me sve više i više.Gledao sam u svoju budućnost, kroz ogledalo, a ona me je proganjala.Moja prošlost, moja budućnost, moja sadašnjost me proganjaju, a ja stojim na raskršću svoga života, da biram između života i smrti, i to ne vlastitoga života.Ja moram da biram za sudbinu svijeta, a takvo breme ne želim nositi na sebi.Moja uloga, je sasvim trebala biti drugačija.Bio sam odgojen, da živim u mediokritetstvu, i takav da dočekam starost, ali moja duša, moj um me je proganjao, vječito, i tražio odgovore o svemu, i tjerao me da idem više.A sada shvatam zašto je želio više.Ja nisam stvoren da bih ostao ondje gdje sam programiran da ostanem.Ja sam greška u prirodi, anomalija, koja mora da uništi sve okolo sebe, i tada neće biti sretna, kada ih uništi i ostane sam.A ja želim da ih sačuvam, oni zaslužuju da žive.Odjeknulo je cijelom prostorijom, a tada u tom trenutku je počeo da prolazi film kroz moju glavu.Moja prošlost je krenula po mene, i došla je da mi pokaže ono što mi treba, da postanem Antikrist.Sva bol koja mi je nanesena, je dolazila po mene, da mi nanese fatalni udarac, i otjera me tamo gdje ne želim.A tjerala me je već jednom, u kut sobe, gdje bih ostajao sam na ovom svijetu.Taj ugao sobe je trebao postati cijeli svijet, nakon što bih ja prihvatio svoju ulogu.Ali ja ne želim...Ko sam ja uopšte da određujem o sudbini svijeta, i vratim ga na početak, baš kao što je bilo, prije nego što smo mi došli.Jer ljudi su sami anomalija na ovoj planeti, poslani vlastitom greškom, i oni će griješiti, i griješili su, i griješe.A ja, moram da budem njihov sudac.Oni možda nisu ni zaslužili bolje, vjerovatno i nisu, ali ko sam ja, da donesem konačnu presudu ovom svijetu, i vratim ih tamo odakle su i došli.A ja, bih opet trebao ostati, jer moja kazna na ovom svijetu je da budem sam, vječno sam.Odrastao sam sam, jer svijet mi nije bio prijatelj...A ja sam silno želio da budem njihov.....Jer možda, danas, da sam bio njihov prijatelj, možda sada ne bih odlučivao o njihovoj sudbini.Ali danas, ipak, ja držim posljednju kartu koju ne želim da bacim, i ne želim da krenem u pohod, jer oni zaslužuju bolje, a ja ipak ne želim da ostanem sam, jer u ljudskoj prirodi nije da budemo sami.Ali tada glas unutar mene zarežao:“Ostavili su te.“Tada sam ja onako, iz očaja rekao:“Ali svi mi zaslužujemo drugu šansu, priliku da se iskupimo za sve što smo uradili.“Ali glas mi je uzvratio još oštrije:“Ti nisi imao drugu šansu!“.Ja sam zašutao, pogledao u ogledalo, i vidio opet sebe izgubljenog, prestravljenog.Polako sam zatvorio oči, jer sam mislio da sanjam.Ali ovakve stvari, u mom životu su davno prestale biti slučajnost ili san.To je postajala java,i moj cilj je svakog dana izgledao bliži, a ja sve nespremniji.Jer ja ne želim da pustim giljotinu nad svijet, i vratim ga tamo gdje je sve počelo.Otvorio sam oči i pogledao sebe, nikada goreg, nikada, mračnijeg, nikada bijesnijeg.Želio sam njihovu krv, na svojim rukama, jer oni su je zaslužili.Okrenuo sam se, napustio kupatilo, zalupio vratima, i ogledalo je puklo, i svojim krhotima ispisalo Antikrist.
I had an appointment with you tonight… in Samarra.
