Sve je to stvar motivacije.Sarajlija88 je napisao/la:Ima vise od godinu dana kanim se da se upisem u teretanu, malo da ispravim ledja, da smrsam, da dodjem u kondiciju, medjutim sve to se zavrsi na rijecima sad zasad. Teretana mi padne na pamet, kad prodjem pored fitnesa u mom naselju i vidim kako trebe vjezbaju na biciklu ili uopste s onom loptom velikom, kontam odoh po stvari odma da se uclanim hehe, medjutim, stid me priznat, sve su prilike da postajem sve lijeniji i lijeniji. Koliko sam samo puta pomislio kako bi bilo lijepo otic poslije rucka opustiti se, u teretani, ispuhat se, za veceru nesto covjek malo da calabrcne, medjutim sve je to jos uvjek u planu hehe. Ne sjecam se kad sam sklek uradio...
Prije par godina, išao sam na kraj grada gdje je teretana doslovno bila "opasna" radi granice
Upoznao sam dosta dobre raje, imao tu sreću da radim sa najvećim iz Bosne puna šest mjeseca, postao sam jako spreman, s tim da sam imao problema oko toga šta tačno raditi. Trenirao sam borilački sport, a radio nekakvu masu što je bilo pogrešno. Meni je najveći iz Bosne nakon mjesec dana govorio ti ne bi trebao masu nikako raditi, samo full body, a ja ga nisam poskušao na početku. Kasnije sam promijenio plan, on mi je sastavio program kojeg danas naplaćuje 200-300KM, ne znam ni sam tačno. Radio sam full body u kombinaciji sa hit treninzima radi eksplozivnosti i takmičenja, bio sam spreman za treći svjetski rat. Čisto da ti opišem stanje:
Sedam sati zore, ja već obučen i radi hit trening hodajući 100 metara, onda brzi okret i sprint 100 metara i tako nekoliko puta. Srce ti hoće iskočiti, ali nikad se nisam bolje u životu osjećao.
Rezultat toga:
Na stranu takmičenje, spremnost, miran san, igramo lopte, kraj termina (sat i pol), svi jedva hodaju, ja radim sprintove bez prevelikog "disanja" ako razumiješ šta želim reći, doslovno kao da nisam ni trčao. Uzmem loptu, te ih prelazim kao čunjeve, ono bez umora.
Toliko sam vremena uložio u to da bi sve prestalo onog dana kada mi se klub raspao i umjesto da imam crni pojas, ja ostanem na zelenom jer nije bilo gradske podrške, nismo imali gdje trenirati jer nas je bilo malo da iznajmimo nešto posebno. Pojas je nebitan, ali da i to objasnim, nije se polagalo kao danas što se polaže, svaki tri mjeseca i eto pojas, dođeš do crnog bez problema, malo morgen. Ovdje si urinirao krv da dođeš do pojasa, isto kao poslije rata kada si bio cijenjen ako imaš smeđi, a ne crni u karateu, znaju svi koliko si se žrtvovao, a ovo danas se štanca ko diploma u Brčkom.
Da sumiramo:
Danas teretana punih 50 metara od mene, treniram dva mjeseca opet, pokušao, odustao. Komšija mi daje besplatnu člansku, a ja neću da treniram.
Eto kolika je razlika kada je neko motiviran, a kada ne. I tako ti je svugdje u životu, upao na najveći trenutni stepen engleskog, 4 (ima ih 6), išao dva mejseca i rekao sebi fuck it, ovo je Bosna, šta će mi to. Teško je kada upadneš u depresiju.
Koja je poenta ovog pisanja???
Učlaniš se i radiš na sebi, gradiš svoje tijelo, ne gledaj druge, gledaj sebi, ne treniraš radi njih, nego radi sebe, svog zdravlja i nemoj molim te nikad staviti na fb slikua sa naslovima tipa: "U miru se radi, a tijelo se razvija" ili "za dušmanse". JUST DO IT, ovo pišem i tebi, a ujedno i sebi.
Teretana mi neopisivo nedostaje, sanjam je. Fakultet me zarobio. Ne mogu oboje stizati, raspored mi je tesko sranje. Barem sad rasturam vratilo. Po 35 u seriji 
Eh sad, totalno sam bezidejan šta, kako, koliko, od čega početi... Što se nekih 'smjernica' tiče, problem sa kilažom nemam, tačnije riješio sam ga odavno, u tom segmentu ja (mislim) da mogu pomoći savjetom, ako kome treba. Ali zato kondicija, velika nula, primjetim i gubitak snage u odnosu na neki raniji period, a počinje mi se činiti i da gubim na motorici, plus kontam spriječti ponovnu mogućnost debljanja, iako se i dalje pokušavam pridržavati koliko-toliko normalne ishrane. Sve u svemu, fakat kontam da nešto moram raditi na (općoj) kondiciji tijela, 'vako više ne mere 