Post
Postao/la *p!p!t@* » 22 jun 2010, 00:42
Text by one special girl....
Stvarnost je jedan vid nauke...bar ja tako mislim.
Sve ono sto se oko mene desava nije slucajnost. To je neka povezanost sudbine i svega sto je stvoreno.
Da li je uopste bitno biti prisutan svijetu ovakvom kakav je ili treba postojati nesto drugo, nesto sto vodi na drugi put i samim ti pruza potpunost u tijelu i dusi.
Da li je moguce biti ravnodusan prema ovom svijetu i ne pokusavati se pribliziti losim okolnostima. Nije lahko dati svoj doprinos, a jos teze je dobiti zauzvrat ulozeni trud.
Danas je svijet postao jako tvrd, ljudi su isti takvi, nema vise one ljubavi i veze medju ljudima. Svi se brinu samo za sebe, ali ne, nije to zatvorenost ljudi u same sebe, to je nesto sasvim gore, ljudi ne zele kontakt, ne zele biti spremni pomoci.
Svaki covjek sam za sebe postao je svijet. I on zivi u tom pogresnom svijetu, punom materijalizma, egoizma, mrznje, sebicnosti, ne snalazi se, a ne zeli prihvatit pravi put, zeli samo doci do izrazaja svojim glupostima, neizvodivim idejama...
Sve ovo postaje svijet kojem ce brzo doci kraj. Ukoliko ljudi ne pocnu koristiti svoj razum, sve ovo, svijet, kosmos, sve ce otici do tacke i odredista koje niko od covjecanstva nece uspjeti spasiti.
Doci ce kraj nasim zivotima, slabosti koju je ogromni broj stanovnika planete morao pretrpjeti.
Zapocnimo sa nasom sredinom... kakva je ovo stvarnost u kojoj stalno mislis da je san, da je samo prolazna stanica. Da li je moguce da covjek misli da je poludio, a ustvari, razuman je i zna raspoznati oko sebe...
Da li smo mi poludjeli ili nam samo svijet i slavni to namecu.
Ako pogledamo u kakvoj se okolini nalazimo. I onda kazemo da je to samo ovdje, ne to je prostranstvo svijeta… I sta je danasnjem svijetu vazno???
Sve ono sto, ustvari, ne bi trebalo biti vazno ili bolje receno sve ono sto je grijeh ili navodi na grijeh… Ateizam! Blud! Moda!
Pitam se gdje ovo vodi, dokle cemo ici ovako nevjerni, zavidni, pohlepni…
Kako neko ko se izjasni da je Allahov rob moze da govori da nije bitno slusati i neke mozda danas „izbacene“ detalje...
Mladost je ludost…upravo tako.
Ali to treba sprijeciti,a ne lijeciti!
Izadjemo na ulicu,i sta vidimo??? Okrenemo se oko sebe, tipicni znakovi nevjerovanja.
Hodamo otkriveni, pokazujemo svaki lijepi detalj naseg tijela kojeg smo dobili na dar na cuvanje. Znam da postoje i oni kojima je ovo zaista smijesno.. ali ti su zalutali…
Zaboravili su pravila i rezime zivota, zaboravili su moralne principe, a sto je najgore, zaboravili su, vjerovatno, i Boga.
Nisu svijesni vatre i patnje koja ih ceka. Kako kazu: “Ovo je prolazan svijet!”
Ko imalo razmislja svojim umom, darom od Allaha dz.s., znat ce da nema logike da ne postoji nista poslije ovog zivota...
Svi mi danas imamo mnogo znanja, da, naravno, teorijski o vjeri mnogo znamo, ali zasto bas ti sto znaju ne idu pravim putom. Oni su ti koji trebaju da predvode generacije, treba da za par godina odgajaju svoju djecu i uce ih islamom, ali kako?
Kako? Zasto ljudi ne mogu sebi pomoci, nisu svjesni da svim nevaljalim radnjama i pojavama samo sebi stete...
I onda padnem u depresiju, emocije me vuku, tuku... cujem glasove koji me stalno proganjaju kao da mi zele nesto reci. Svaki put kada se probudim ne mogu da se sjetim sta govore… pitam se da li sve to nesto znaci…
I uvijek se ponavlja, stalno iznova… ta jedna te ista osoba.
Cini mi se junakom mojih snova. Strasna, a ipak, jako elegantna djevojka, upotpunjena pravim pogledima na zivot, osjecajna, humana, hrabra, a tako stidna... stidna toliko da svaki svoj pogled spusta ka svom osloncu, tlu… umiljata i kao da je cista od svega… nijedan grijeh nije primjetan, kao da sve sto radi nije slucajnost, vec posebnost, spretnost.
Ne znam objasniti njenu jakocu, a ipak samocu, tugu i srecu istovremeno. Sretna jer je pronasla svoje principe i standarde zivota, tuzna jer ne moze da mi dokuci rijecima zadatke koje treba da prenese...
Urbanovo = Prknovčići
Pravda za Prknovčiće!
Red Army prestati neće nikada!