FK Sloboda: Galerija

[sloboda72]

CVIJETIN BLAGOJEVIĆ

Senior career*
Years Team Apps† (Gls)†
1976-1978 Sloboda Tuzla 34 (2)
1978-1983 Red Star Belgrade 107 (8)
1983-1984 AO Egaleo 7 (1)
1984-1985 Vasalunds IF
1985-1986 CS Marítimo 23 (2)
1986-1987 Sloboda Tuzla 4 (1




Blagojević drugi sa desne strane sa Mulahasanovićem,
Miličićem,Mujezinovićem i Alibegovićem.




FK Sloboda Tuzla, sezona 1977/78
Gornji red: Mersed Kovačević, Ismet Hadžić, Ešef Jašarević, Fuad Mulahasanović, Jovan Geca, Senad Ibrić.
Srednji red: Nedžad Verlašević, Jasmin Divanefendić, Kasim Alibegović, Nihad Mujezinović, Ranko Cakić, Dževad Šećerbegović.
Sjede: Cvijetin Blagojević, Sead Sarajlić, Đorđe Gerum (trener), Mustafa Hukić, Aca Miličić.


CVIJETIN BLAGOJEVIĆ





FK Sloboda Tuzla, sezona 1976/77-3.MJESTO I PLASMAN U KUP UEFA.

Stoje: Gerum (trener), Verlašević, Alibegović, Divanefendić, Mulahasanović, Mujezinović, Hadžić, Jovičić, Cakić, Blagojević, Miličić, Sabitović (maser), Šehić (pomoćni trener).
Čuče: Hukić, Geca, Kovačević, Sarajlić, Gec, Ibrić, Dijamant, Jašarević, Šećerbegović.

phpBB

GOL CVIJETINA BLAGOJEVIĆA BIVŠEG IGRAČA SLOBODE.
UTAKMICA , FC CARL ZEISS JENA-CRVENA ZVEZDA 2:3

phpBB

BLAGOJEVIĆEV GOL ARSENALU ZA POBJEDU ZVEZDE 1:0

phpBB

BLAGOJEVIĆ ASISTIRA SAVIĆU ZA 1:1 PROTIV ARSENALA U LONDONU


Cvijetin Blagojević sa ekipom Crvene Zvezde, čuči drugi sa lijeva pred prvu utakmicu finala Kupa UEFA :Crvena Zvezda-Borusija (Menhengladbah) 1:1, maj 1979 u Beogradu,
u revanšu u Dizeldorfu Borusija je pobijedila 1:0 i osvojila Kup UEFA.

BLAGOJEVIĆ U DRESU CRVENE ZVEZDE

27.01.2016 12:55 | Drago Gajić
Zvornik - Ljubitelje fudbala u Zvorniku obradovao je dolazak Cvijetina Blagojevića na čelo stručnog štaba Drine.
Popularni Cvele, ljubimac navijača kluba sa "Marakane" iz osamdesetih godina prošlog vijeka, rođen je 1955. godine u majevičkom gradiću Lopare, ali je sa samo tri mjeseca postao Tuzlak. Prirodno je bilo da kada je stasao prvo ode na kapiju Slobode.
- Kao dijete sam otišao u Slobodu 1966. godine kod poznatog stručnjaka za mlađe selekcije Brace Bevande i prošao sve kategorije do prvog tima. Prvi profesionalni ugovor potpisao sam 1974. godine, a u Prvoj ligi Jugoslavije debitovao na "Maksimiru" 1976. godine. Bila je to generaciji Dževada Šećerbegovića, Seada Sarajlića, Nihada Mujezinovića. Igrao sam izuzetno dobro te godinu i po bio standardan igrač Slobode - prisjeća se Blagojević.
Njegove igre primijetili su čelnici Crvene zvezde, ali brzo je "zagrizao" i Partizan.
- Zvezda je nudila veliki novac, stan, kola, a Partizan sve duplo više. Međutim, bio sam veliki zvezdaš i ne bih otišao na stadion JNA da su nudili i milion tadašnjih para, što je danas neshvatljivo. Partizan je onda doveo Predraga Pavkovića, a ja se obreo na "Marakani" - nastavlja Blagojević.
Već u prvoj sezoni Zvezda je igrala finale Kupa UEFA sa Borusijom iz Menhengladbaha, a Blagojević je proglašen za četvrtog najboljeg igrača u Evropi.
- Bili smo bolji protivnik, ali nas je oštetio sudija, koji je sudio nepostojeći penal nad Alanom Simonsenom. Doživjeli smo da čitav stadion u Berlinu skandira "Roter štern, Roter štern". U tom ciklusu sam dao dva gola, Realu iz Hihona i Arsenalu - priča Blagojević.
Ponosan je na tri titule prvaka i dva Kupa Jugoslavije.
- Debitovao sam za Zvezdu 1978. godine protiv Budućnosti iz Podgorice. Doživio sam da mi već poslije treće utakmice u Beogradu publika skandira ime. Prve dvije godine u Zvezdi sam odigrao odlično, nakon čega sam otišao u vojsku, pa je uslijedila operacija prepona i pauza od godinu. Odigrao sam još nešto malo i otišao u inostranstvo. Krajem 1983. sam prvo otišao u grčki Egaleo sa Dikom Stojanovićem i ostao godinu. Potom slijedi švedski Vaselund, pa Maritimo iz Portugalije. Vratio sam se na tri mjeseca u Slobodu i nakon toga otišao u Švedsku, gdje počinjem trenersku karijeru - nastavlja Blagojević.
Gol sa centra
Gol karijere Blagojević je postigao protiv Karl Cajsa iz Jene 1979. godine skoro sa centra, koji se i danas "vrti" po TV špicama. Te godine Zvezda ih je pobijedila oba puta sa po 3:2. Odlučujući gol u pobjedi Zvezde nad Arsenalom 1978. godine (1:0) takođe je djelo Blagojevića.




BLAGOJEVIĆ , SADA.
................................................................................................"Glas Srpske"



SPORT-AVAZ 29. APRIL 2016., SLOBODA JE MOĆAN TIM
..............................................................................................................................................


cvele sa šalom

lepi cvele
Blagojević dočekan aplauzom, pa srušio Slobodine šampionske snove

Cvijetin Blagojević kao trener Drine se vratio na Tušanj, gdje je aplauzima i ovacijama dočekan od strane tuzlanske publike. Ipak, nekadašnji as Slobode zagorčao je sudbinu “Crveno-crnim” pošto je Drina priredila senzaciju i na Tušnju slavila rezultatom 0:2. Nakon susreta, Blagojeviću su bile pomiješane emocije.
– Profesionalno gledano drago mi je što smo dobili utakmicu, a sa emotivne strane žao mi je što smo Slobodu udaljili od titule. Zaslužili smo ovu pobjedu i nadam se da ćemo i u preostala tri kola pružiti ovakvu igru, kazao je Blagojević.
-Nismo vjerovali u pobjedu. Došli smo da se nadigravamo sa Slobodom, koja je bolji protivnik i po meni su najbolja ekipa u ligi. Neobjašnjivo smo odigrali fenomealnu utakmicu iako smo imali i mi problema sa povredama, dodao je Cvijetin Blagojević, piše Sport.
..........................................................................................................................................

Drina iznenadila Slobodu Blagojević: Neobjašnjivo dobro smo odigrali Piše: E. Škorić 30.04.2016., 21:07 Trener Drine Cvijetin Blagojević napravio je senzaciju s Drinom. Njegova Drina porazila je na Tušnju Slobodu s 2:0 i tako, čini se, Tuzlacima onemogućila titulu. Zanimljivo da je Blagojević bivši igrač Slobode, pa mu nije bilo lako prihvatiti činjenicu da je srušio Slobodi snove u utakmici u kojoj za njegov tim nije bilo imperativa. "Pomiješane emocije... Profesionalno gledano, drago mi je da smo pobijedili, ali malo mi je teško što smo otežali Slobodi put do titule. Nismo vjerovali u pobjedu. Došli smo da se nadigravamo sa Slobodom. Vjerovatno je Sloboda najbolja ekipa u ligi, ali im je došla kriza. Neobjašnjivo smo odigrali dobro. Desi se takav dan, Bog nas pogleda i to je to", rekao je Blagojević.

Pročitaj više na: http://sportsport.ba/bh_fudbal/blagojev ... ali/192941

[zlajci]

Tabela fair-play nakon 22 kola , sezona 2015/16

[sloboda72]

Prisne veze s AIPS-om, te želja da se jugoslavenski sportski novinari uključe „na velika vrata“ u svijet europskoga i svjetskoga sportskog novinarstva, doveli su do organizacije Kongresa AIPS-a 1970. u Jugoslaviji. Organizator i domaćin bila je Sekcija sportskih novinara Hrvatske (tada je predsjednik bio Žarko Susić, potpredsjednica Milka Babović), a domaćin je bio grad Dubrovnik, Hotel Excelsior, od 20.-24. travnja. Jedinstvenost organizacije je bila da su novac, većinu, donirali tadašnji nogometni prvoligaši od prodaje ulaznica na 10 svojih utakmica! Sa završne tombole posljednje večeri kongresa svi su kućama odnijeli ponešto, a veliki finski novinar Matti Salmenkyla - Elanove skije! Grad Dubrovnik tada je AIPS-u poklonio zastavu, koja se od tada predaje iz ruke u ruku svim organizatorima AIPS-ovih kongresa i po tome se vječno upisao u povijest AIPS-a!

SLOBODA - VULVERHEMPTON 3 - 1





Detalj sa prijateljske utakmice Sloboda-Wolverhampton koja je igrana u čast 34. Kongresa međunarodnog udruženja sportske štampe 1970 održanog u Dubrovniku. Na slici Rizah Mešković i Fahrudin Avdičević.





JOVANOVIĆ ŠUTIRA NA GOL VULVERHEMPTONA

Petak, 17. aprila 1970 godine
U petak je Tušanj doživio pravo slavlje.Čuveni engleski "Vukovi"u Tuzlu su došli kao favoriti (u prethodnoj utakmici pobijedili su željezničar u Sarajevu sa 1:0), ali su nadigrani u igri koja će se dugo pamtiti.Niko od 8000 gledalaca neće zažaliti što je prisustvovao jednoj ovako izuzetno lijepoj fudbalskoj predstavi.U redovima Slobode pojavili su se i četvorica fudbalera iz drugih klubova.Paunović, Pejović iz Partizana i Osim (45 min) i Sprečo iz željezničara.
U sjećanju će posebno ostati prvi zgoditak ,kojeg je postigao Omer Jusić strahovitim udarcem sa 20 metara.
Takvi golovi se veoma rijetko viđaju na našim stadionima.
Dakle, sve u svemustart Slobode na međunarodnoj fudbalskoj areni bio je uspješan.
Tuzlaci su trijumfom nad engleskim Vulverhemptonom, još više potvrdili visoki kvalitet,pogotovo ako se zna kolika je vrijednost ovog tima sa britanskog ostrva.
..............................."Front slobode", srijeda 22. aprila, 1970godine

Ovo je nažalost, prilično šturi izvještaj o velikoj utakmici Slobode protiv Vulverhemptona.Nema sastava ekipa ,imena sudija ,strelaca golova ,osim jednog,a kamoli opširnog izvještaja koji bi obuhvatio tehničke detalje utakmice,akcije, šanse ,opis golova, minut u kome su postignuti, itd.Da stvar bude još gora ovaj izvještaj spojen je u jedan sa izvještajem koji je Sloboda odigrala 15. aprila protiv Partizanija iz Tirane u okviru "Balkanskog kupa".Pa sam se živ namučio kako da razdvojim ova dva izvještaja.
Zatim,isti novinar koji je ujedno bio sportski izvještač "Oslobođenja",nije ni jedan red objavio u sarajevskoj novini.
Iako na dan utakmice 17.aprila u "Oslobođenju" ima najava da će se utakmica igrati pod naslovom ":"Vukovi" danas na Tušnju.U"Oslobođenju" od 18., 19. itd. aprila nije napisan niti jedan redak o ovoj utakmici.

Dva dana prije ove utakmice Sloboda je protiv Partizanija iz Tirane izvela sljedeći sastav.
Mešković,Fazlić,Miličić, Jevremović,Avdičević,Pašić,Jovanović,Rakić, Jusić,Trifunović i Hukić.
Uz spomenute igrače iz Partizana i željezničara (Paunović,Pejović,Osim i Sprečo, za pretpostaviti je da su ovi igrači igrali u dresu Slobode protiv Vulverhemptona.

[sloboda72]

Najava utakmica ,SLOBODA - VULVERHEMPTON i SLOBODA - PARTIZANI(Tirana),


"Front Slobode" , 15. aprila, 1970 godine

[sloboda72]

ISPRAVNO JE SLOBODA - PARTIZANI , A NE" PARTIZAN"




...................................................."Oslobođenje", 16. aprila, 1970 godine

FK SLOBODA je igrala 1970. godine mini turnir Balkanskog kupa kako slijedi.

15. 04. 1970. Sloboda - Partizani Tirana 1:1
10. 06. 1970. Sloboda - FC Universitatea Rumunija 2:2
17. 06. 1970. FC Universitatea - Sloboda 1:1
01. 07. 1970. Partizani - Sloboda 1:2

TABELA GRUPE
1. PARTIZANI..........4.......2.....1.....1.......4:3.......5
2. SLOBODA ..........4........1....3.......0......6:5.......5
3. UNIVERSITATEA....4.......0.....2.....2.......3:5.......2

[sloboda72]

UTAKMICA U ČAST KONGRESA AIPS: SLOBODA - OFK BEOGRAD 4 : 2 (3 : 1)

PRIJATNO ZA LJUBITELJE FUDBALA

Kao pobjedniku u ovom susretu Slobodi pripao pehar Udruženja sportskih novinara Jugoslavije

Tuzla, 9.aprila 1970







......................................................."Front Slobode" 15. aprila 1970

[zlajci]

@sloboda72

Hvala za sve ovo

[sloboda72]

@sloboda72

Hvala za sve ovo

Živio mi "zlajci".

[NAJGORA_BAGRA]

" Front Slobode "
"Uči da bi volio" (1): Prvo je bio RSK Gorki

Nakon održanog sastanka Kongresa ujedinjenja i stvaranja Socijalističke radničke partije Jugoslavije u Tuzli su, sredinom 1919. godine, otpočele pripreme za formiranje Radničkog sportskog kluba.

Vijeće SKPJ je 17. oktobra. 1919. godine donijelo odluku o sazivanju osnivačke skupštine za osnivanje Radničkog sportskog kluba. Osnivačkom skupštinom rukovodili su: Jovo Sretenović, Mato Vidović, Safet Hadžiefendić, Ljupko Simić, Niko Trifković, Ahmed Mandžić, Alfred Puhta, Franto Bauzek i Mijo Cuvaj.

Prvi radnički sportski klub u Tuzli dobio je naziv "Gorki" po imenu velikog sovjetskog pisca Maksima Gorkog.

Igrači "Gorkog" bili su skromni i disciplinovani sportisti. Svojim poštenjem, ponašanjem i zalaganjem osvajali su publiku tamo gdje su nastupali.

U prvo vrijeme sjedište Kluba bilo je u Rudarskoj ulici, nedaleko od današnjeg Skvera. Do kraja 1923. godine Klub je tri puta mijenjao sjedište.

Poslije prvog preseljenja njegove prostorije nalazile su se u zgradi Židovske banke, zatim u Hotelu "Grand" i na kraju ponovo u Rudarskoj ulici u zgradi u kojoj je nekad bio.

Utakmice su igrane na dva igrališta. Prvo igralište nalazilo se na prostoru između sadašnjih zgrada Mašinsko-saobraćajnog i Hemijsko-tehnološkog školskog centra, a drugo je bilo na vojnom vježbalištu u istočnom dijelu grada, na jednoj poljani gdje se sada nalazi Osnovna škola "Novi Grad", bivša "Braća Ribar".

Svi tadašnji igrači RSK "Gorki" bili su radnici. U toku 1919. i 1920. godine u prvom timu "Gorkog" nastupali su sljedeći igrači: Mirko Veseli, Peri Mot, Karlo Krejči, Santo Altarac, Ivica Šifer, Franto Bauzek, Mijo Josić, Lorenc Ajhberger, Vili Zaboš, Slavko Zafani, Ahmed Mandžić, Alfred Puhta, Jozo Vikić, Malaga Mustačević, Mustafa Žunić, Dušan Grkavac, Miško Katuđić, Jozo Spaić, Miroslav Pintar, Karlo Švarc i Ibro Mustačević.

Igrači su nosili dresove čija je majica bila napravljena od crvene svile, a gaćice od bijelog beza. Stručni rukovodilac nogometne ekipe bio je Brato Gamberger

"Uči da bi volio"(2): Prvi fudbalski klubovi u Tuzli - Gorki, Zrinjski, Obilić, Makabi i Bura

Dok je postojao, Radnički sportski klub "Gorki" bio je mjesto gdje se okupljala napredna tuzlanska radnička i srednjoškolska omladina. U toku četvorogodišnjeg postojanja i djelovanja Klub je bio vrlo pogodna firma za kulturno-prosvjetnu djelatnost među radničkom omladinom i ostalim članovima. U okviru Kluba formirane su Diletantska sekcija (dramska) i Muzička sekcija tako da je, u stvari, ovaj Radnički-sportski klub, i pored toga što zadržava raniji naziv, pretvoren u Radničko sportsko društvo.
U godini kada se osniva RSK "Gorki" u Tuzli postoje tri fudbalska kluba: "Zrinjski", "Obilić" i "Makabi". Sva tri kluba su imala nacionalno-konfesionalno obilježje i njih je buržoazija obnovila ili osnovala kako bi pomoću njih širila i jačala svoj uticaj.

Hrvatska zajednica je 1919. godine obnovili rad HSK "Zrinjski" koji je u prvim godinama okupljao samo hrvatsku omladinu, da bi kasnije u klub primali pripadnike svih nacionalnosti. Srpska čaršija 1919. godine osniva "Obilić" u prostorijama Hotela "Bristol", ali ga zbog nedostatka omladine gase 1924. godine.

Za vrijeme stare Jugoslavije (Kraljevina Jugoslavija) Jevreji su u Tuzli od kulturnih ustanova imali svoju Čitaonicu i Kulturno-prosvjetno udruženje "Ferajn", a 1919. godine osnivaju i svoj Fudbalski klub i daju mu ime "Makabi". Mada je klub bio materijalno dobro obezbijeđen, pouzdano se nije moglo utvrditi zašto je prestao da postoji krajem 1921. godine.

Osim ova tri kluba u Tuzli je 1921. godine formiran muslimanski klub "Bura", koji je prestao da postoji 1925. godine. Te godine formirana je Sportska sekcija "Senaata", koja će 1930. godine presrasti u Sportski muslimanski klub "Zmaj od Bosne".

Sportski odnosi između klubova u Tuzli bili su u ovo vrijeme dobri. Ako nisu igrali između sebe, klubovi su se međusobno pomagali tako što su jedan drugom pozajmljivali igrače.

Gašenje RSK "Gorki"

Radnički sastav Kluba i uticaj KPJ u njemu, njegovo ime i crveni dresovi koje su igrači nosili, zatim uticaj koji vršio na radnike i građane Tuzle bili su osnovni razlozi što vlast nastoji da zabrani njegovu djelatnost. Sud u Tuzli krajem 1921. godine zatražio je od Upravnog odbora da promijeni ime kluba, te da se umjesto ruskog prezimena (Gorki) uzme neko iz naše zemlje. Predstavinici Kluba branili su ime Kluba i nisu prihvatili zahtjev za njegovu izmjenu, tako da 1923. godine RSK "Gorki" prestaje da postoji.

Dok je postojao, Radnički sportski klub "Gorki" bio je mjesto gdje se okupljala napredna tuzlanska radnička i srednjoškolska omladina. U toku četvorogidšnjeg postojanja i djelovanja Klub je bio vrlo pogodna firma za kulturno-prosvjetnu djelatnost među radničkom omladinom i ostalim članovima. U okviru Kluba formirane su Diletantska sekcija (dramska) i Muzička sekcija tako da je, u stvari, ovaj Radnički-sportski klub, i pored toga što zadržava raniji naziv, pretvoren u Radničko sportsko društvo.

"Uči da bi volio" (3): Formiranje RSK "Sloboda"

Iako su socijaldemokrati od 1927. do 1932. godine vodili Kulturno-prosvjetno društvo "Sloboda" i RSK "Sloboda" u njima su, i pored ilegalnih uslova rada, stalan i trajan uticaj ostvarivali komunisti. Djelujući preko pojedinih članova i simpatizera oni su postepeno u njima stvarali uporišta za intenzivniji rad u narednom periodu.
Zabranom rada sportskim radničkim klubovima "Gorki" i "Hajduk", radnička klasa u Tuzli, u tri naredne godine, neće imati svoje sportsko društvo. Za ovo vrijeme više puta je pokušavano da se ponovo osnuje raničko sportsko društvo u Tuzli, ali je sva nastojanja onemogućila policija.

Zahvaljujući upornom zalaganju izvjesnog broja aktivista i želji velikog broja radnika, 20. novembra 1927. godine, u Tuzli je osnovano Radničko-kulturno sportsko društvo Sloboda.

Društvo je u svom sastavu imalo četiri sekcije: Sportsku, Tamburašku, Horsku i Diletantsku. U prvo vrijeme u nogometnoj ekipi Sportske sekcije igrali su: Karlo Mot, Jozo i Nikola Kemenc, Suljo Nezirović, Alfred Puhta, Safet i Ešo Isabegović, Oto i Ivica Milanović, Josip Leder, Muho Mujezinović, Karlo Švarc, Vlado Mileusnić, Rihard Žlebnik, Mujo Begić.

Na prvoj utakmici koja je odigrana sa nogometnim klubom "Solvaj" iz Lukavca pobijedili su Lukavčani sa rezultatom 3:0.

Početkom 1928. godine Sportska sekcija se osamostaljuje i postaje samostalni klub pod imenom Radnički sportski klub "Sloboda". Iako su socijaldemokrati od 1927. do 1932. godine vodili Kulturno-prosvjetno društvo "Sloboda" i RSK "Sloboda" u njima su, i pored ilegalnih uslova rada, stalan i trajan uticaj ostvarivali komunisti. Djelujući preko pojedinih članova i simpatizera oni su postepeno u njima stvarali uporišta za intenzivniji rad u narednom periodu.

Radničko-sportski klub "Sloboda" predstavljao je, u stvari, nastavak rada ranije zabranjenog Radničkog sportskog kluba "Gorki".

Zabrana RSK “Sloboda”

U uslovima šestojanuarske diktature "Sloboda" je kao radnički klub bila stalno izvrgnuta raznim pritiscima i udarcima režima. Svoju posljednju utakmicu "Sloboda" je odigrala sa Sportskim klubom "Šumadija", 8. maja 1932. godine. Nakon ove utakmice, polovinom navedene godine, na jednom sastanku igrača i Upravnog odbora Kluba socijaldemokrata Jozo Jurić, tada predsjednik RKPD "Sloboda", izjavio je da obustvalja rad Kluba na šest mjeseci, s tim što će svakom igraču koji to želi dati ispisnicu radi prelaska u drugi klub. Ovo je, u stvari, bila zabrana rada RSK "Sloboda, koju je policija sprovela uz znanje i punu podršku socijaldemokrata. Poslije ove zabrane izvjestan broj igrača otišao je iz Tuzle ili je prestao da igra.

"Uči da bi volio" (4): Obnavljanje djelatnosti RSK "Sloboda"

Do obnavljanja Radničkog sportskog kluba "Sloboda" došlo je početkom 1935. godine. U Upravni odbor Kluba tada su izabrani: Mustafa Tinjić, predsjednik, Slavko Bakarić, potpredsjednik, Safet Hadžiefendić, Albert Altarac, Mehmedalija Hukić, Viktor Bartak, članovi Upravnog odbora.

Prostorije kluba nalazile su se u Radničkom domu gdje je bilo sjedište URS-ovih sindikata. U ovo vrijeme u prvom timu "Slobode" igrali su: Mato Henjel, Miralem Fizović, Karlo Mot, Ibro Fizović, Hamdo Zahirović, Karlo Poje, Cano Mot, Fahro Čokić, Safet Selimović, Karlo Jurković, Mustafa Dautović, Franjo Suhi, Osman Prcić.

U prvoj polovini 1935. godine "Sloboda" je odigrala svoju prvu utakmicu sa Sportskim klubom "Zmaj od Bosne". Međutim, ovaj susret "Zmaj od Bosne" riješio je u svoju korist rezultatom 7:1.

U 1936. i 1937. godini u okviru Radničkog sportskog kluba "Sloboda", osim ranije oformljene Sportske sekcije, formirane su i četiri nove sekcije i to: Horska, Tamburaška, Stonoteniserska i Dramska. Od tada, a naročito od 1937. godine, u sve ove sekcije počeće da se uključuje, pored radničke omladine koja u njima predstavlja dominantan faktor, srednjoškolska i studentska omladina.

U sportskom pogledu "Sloboda" je u ovo vrijeme postala solidan klub u gradu. Prema ostvarenim rezultatima ona je tada zauzimala drugo ili treće mjesto na tabeli između pet klubova koliko ih je bilo u tuzlanskom bazenu. Ovome je svakako doprinio i trener Josip Bulat svojim znanjem i unošenjem novih elemenata u način igre. Pored ranije pomenutih igrača u prvom timu "Slobode nastupali su još i ovi igrači: Milan Kuprešak, Hamo Bekrić, Ratko Vokić, Cvjetin Mijatović, Zvonko Herljević, Drago Brkljačić, Milo Lazarević.

Osim utakmica koje je tada tada i ranije igrala u Tuzli, "Sloboda" je u ovo vrijeme odlazila i u mjesta van Tuzle gdje je igrala utakmice sa tamošnjim klubovima. Putovalo se najčešće u Teslić, Gračanicu, Zvornik, Lukavac, Brčko i druga mjesa jednim malim kamionom čiji je vlasnik bio Arnošt Landa.

Od pet fudbalskih klubova koja su prije rata postojali u Tuzli tri su bila organizovana na nacionalno-konfesionalnoj osnovi, što nije bio slučaj sa ostala dva kluba. Osim RSK "Sloboda" u Kreki je postojao RSK "Željezničar" koji je bio aktivan od 1937. do 1941. godine. Sjedište Kluba bilo je u kafani Rasima Muharemagića, koja se nalazila preko puta sadašnje zgrade Livnice. Klub je okupljao radničku omladinu i željezničare. Dresovi igrača sastojali su se od crvene majice, bijelih gaćica i crvenih štucni. A kada je nešto kasnije amblem Kluba uzet srp sa dva čekića, vlast je reagovala tako što je Klubu zabranila dalje nastupe sve dok ovaj amblem ne uklonii. Pošto je ove dresove policija oduzela, Klub je nastavio da igra u dresovima koji taj amblem nisu imali.

"Uči da bi volio" (5): "Sloboda" od 1938. do 1941. godine

Godina 1938. predstavlja za Radničko-sportski klub "Sloboda" vrijeme kada se komunisti i napredni članovi kluba definitivno obračunavaju sa socijaldemokratama i njihovom politikom.

Na redovnoj godišnjoj skupštini Kluba, održanoj početkom 1938. godine, komunistički orijentisani članovi zadali su takav udarac socijaldemokratama od kojeg se oni više nisu mogli oporaviti.

Od tada pa do 1941. godine "Sloboda" se nalazi pod uticajem komunista i u njoj se u punoj mjeri realiziju zadaci koje postavlja partijska organizacija Tuzle.

Na skupštini su u Upravni odbor izabrani: Mehmedalija Hukić, predsjednik, Gojko Skvarica, potpredsjednik, Sakib Kunosić, sekretar, Albert Papo, blagajnik, Teufik Suljić, Milan Kuprešak-Božić, Tonči Bonger, Ratko Vokić i Suljo Čerimagić.

U ovoj godini novi Upravni odbor pripremao je i izdao članske legitimacije RSK "Sloboda" na kojima su pored drugih podataka bili odštampani i izvodi iz Pravila kluba.

Iz sadržaja koji se nalazi na legitimaciji može se zaključiti da je "Sloboda", pored okupljanja radničke omladine, što je bio njen prvenstveni zadatak, bila otvoren Klub za sve poštene i napredne ljude. U ovoj godini u prvom timu "Slobode" igrali su: Milan Kuprešak, Ratko Vokić, Hanc Gole, Josip Bulat, Franjo Gole, Anton Bogner, Fehim Mujezinović, Franjo Manger, Zvonko Herljević i još neki.

U toku 1939. godine sastav Upravnog odbora je proširen, a u u klub dolazi i veliki broj omladinaca iz redova radničke i školske omladine od kojih neki vrlo brzo iz podmlatka prelaze u sastav prvog tima.

Susreti između "Slobode" i ostalih klubova u Tuzli održavali su se prema uobičajnom redu ili dogovoru. U prvoj polovini 1939. godine odigrana je utakmica sa Sportskim klubom "Zmaj od Bosne".

U toku susreta dogodilo se nešto što niko nije mogao predvidjeti. Naime, pošto igrači "Zmaja od Bosne" nisu mogli da ostvare pobjedu, jedan njihov igrač ošamario je Ratka Vokića, kapitena "Slobode", što je izazvalo kod mnogih gledalaca pravo zaprepaštenje. Na ovaj nasrtaj protivničkog igrača Vokić je reagovao hladnokrvno i da bi protivničkoj strani dao do znanja koliko osuđuje ovaj postupak, on se samo ironično naklonio.

Iznenađeni ovakvim reagovanjem Ratka Vokića jedan dio "Zmajevih" navijača, predvođen komandirom tuzlanske policije Mehom Latifagićem, napao je igrače "Slobode" i poderao im dresove dok je izvjestan broj navijača i funkcionera "Slobode" premlatio.

Osuđujući ovaj postupak Latifagića i dijela navijača "Zmaja", publika je samim tim što je stala na stranu igrača "Slobode" izrazila svoj prezir prema izgrednicima i njihovim inspiratorima.

Nasuprot ovom događaju u ovoj godini bilo je susreta koji su protekli u vrlo prijatnoj atmosferi. Takav jedan susret između "Slobode" i Sportskog kluba "Solvaj" iz Lukavca završen je masovnim izletom na kome je izveden ranije pripremljen program.

"Uči da bi volio" (6): Predratno djelovanje RSK "Sloboda"

Zahvaljujući djelovanju komunista Radnički sportski klub "Sloboda" postao je mjesto okupljanja napredne omladine koja pod rukovodstvom i uticajem KPJ i SKOJ-a svoju revolucionarnu i progresivnu opredjeljenost dokazuje na razne načine.

Prostorije "Slobode" nalazile su se u Radničkom domu čiji su Upravu držali socijaldemokrati.

U "Slobodi" su održavani partijski i skojevski sastanci, planirane brojne akcije, priredbe i izleti, a izdavane su i zidne novine preko kojih je članstvo obavještavano o raznim događajima, kao i o učešću jugoslovenskih komunista u borbi španskog naroda protiv fašizma.

Kao stalni protivnici komunista i njihovog djelovanja socijaldemokrati sa Jozom Jurićem na čelu preduzimali su i u prethodnom periodu razne mjere da taj uticaj suzbiju. Kako se od početka 1935. godine, kada je obnovljeno RSK "Sloboda", mnogo toga izmijenilo, socijaldemokratsko rukovodstvo, svjesno da je uticaj komunista u sindikatima i Radničkom domu postao dominantan, odlučio je krajem 1939. godine uz pomoć policije izbaciti "Slobodu" iz Radničkog doma.

Da bi opravdali ovo izbacivanje Jurić i njegovi socijaldemokrati naveli su kao razlog da se RSK "Sloboda" nalazi u rukama komunista, da se u Radničkom domu domu vrši komunistička propaganda, te da je Upravni odbor Kluba odbio da prikuplja pomoć u korist Finske koja se tada nalazila u ratu sa SSSR-om. U nadi da će tako onemogućiti djelovanje komunista u Radničkom domu oni su u oglasnoj vitrini Doma istakli spisak onih koji ne smiju dolaziti u njegove prostorije, dok su mnoge stvari Kluba izbacili napolje.

Lista je stalno dopunjavana, a na njoj su se odmah našla imena: Cvjetina Mijatovića, Pašage Mandžića, Muharema Merdžića, Milana Gavrića, Ivana Markovića Irca, Jusufa Jakupovića, Albina Herljevića i drugih.

Nakon ovog događaja "Sloboda" je nastavila prvo da djeluje u prostorijama nekadašnje Parne pekare, u Ulici Sakiba Kunosića, a zatim u zgradi na Solnom trgu, koja se nalazila nasuprot zgradi Radničkog doma.

Po svom klasnom i nacionalnom sastavu o političkom opredeljenju "Sloboda" je bila i ostala Društvo koje je dostojanstveno predstavljalo radničku klasu i sve druge progresivne ljude Tuzle i njene okoline.

U klasnom pogledu ona je bila radničko Društvo koje je u svoje redove primalo napredne đake i studente. Njen nacionalni sastav odgovarao je nacionalnoj strukturi stanovništva Tuzle. U njoj su zajedno bili Muslimani, Srbi, Hrvati, Jevreji, Italijani i pripadnici ostalih nacionalnosti koje su tada živjele u Tuzli.

Prožet duhom zajedništva, ravnopravnosti i međusobne solidarnosti članovi i igrači "Slobode" živjeli su i radili kao kolektiv u kojem je KPJ imala u predratnom periodu svoje najjače uporište. Mada su i u ovom periodu mnogi njeni članovi bili maltretirani i zatvarni njen borbeni proleterski i sportski duh stalno je jačao i dalje se razvijao.

"Uči da bi volio" (7): Gašenje RSK "Sloboda" od strane fašista 1941. godine
U ovim teškim vremenima, vjerni svojim revolucionarnim tradicijama, članovi "Slobode" nastavili su da se pod rukovodstvom Komunističke partije Jugoslavije bore protiv fašista za slobodu svoje zemlje. Od oko 600 članova predratne "Slobode" u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji učestvovalo je 95% od ukupnog broja njenih članova. Od toga broja poginulo je 109 boraca, među kojima i četiri narodna heroja: Muharem Merdžić, Ivan Marković Irac, Albin Herljević i Enver Šiljak.

Kada su fašističke zemlje, 6. aprila 1941. godine, napale Jugoslaviju u zemlji je nastao opšti metež i dezorganizacija. Tako je bilo i u Tuzli. Prostorije "Slobode" postale su tada jedna vrsta štaba za pripremu odbrane Tuzle u kojima su naizmjenično boravili članovi Oblasnog i Mjesnog komiteta Partije.

Iz njih su upućivani omladinci da kopaju rovove za odbranu grada i da čiste i osposobljavaju određene prostorije za prijem ranjenika sa fronta. Međutim, u toku dvanaestodnevnog rata u Tuzlu je, 15. aprila 1941. godine, ušla njemačka vojska uz čiju je pomoć ubrzo uspostavljena ustaška vlast u gradu.

Među institucijama i društvima koja su došla pod udar ustaške vlasti među prvim našlo se Radničko sportsko društvo "Sloboda". I kad su polovinom maja 1941. godine predstavnici ustaške vlasti došli da preuzmu imovinu "Slobode", gotovo sva imovina bila je već na sigurnom mjestu.

Većina inventara i knjiga iz "Slobodine" biblioteke razdijeljena je članovima "Slobode" na čuvanje. Jedan dio knjiga, dokumenata i fotografija zakopan je, a novac koji se zatekao u blagajni kluba, predat je u kasu Crvene (narodne) pomoći.

Da bi se ustaškim vlastima predočilo to kako u "Slobodinoj" blagajni nema novca, knjiga blagajne zamijenjena je drugom knjigom, u kojoj je predstavljeno stanje blagajne sa saldom od svega nekoliko dinara. Objašnjeno je da su svi dresovi na pranju, a drugi predmeti imovine da nisu ni bili vlasništvo Društva, nego da su ih njihovi vlasnici ponovo preuzeli. Klupske prostorije "Slobode" ustaške vlasti su zapečatile maja 1941. godine i s tim je RK "Sloboda" prestala da postoji.

U ovim teškim vremenima, vjerni svojim revolucionarnim tradicijama, članovi "Slobode" nastavili su da se pod rukovodstvom Komunističke partije Jugoslavije bore protiv fašista za slobodu svoje zemlje. Od oko 600 članova predratne "Slobode" u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji učestvovalo je 95% od ukupnog broja njenih članova. Od toga broja poginulo je 109 boraca, među kojima i četiri narodna heroja: Muharem Merdžić, Ivan Marković Irac, Albin Herljević i Enver Šiljak.

U ustaškom logoru Jasenova ubijen je i narodni heroj Mitar Trifunović Učo, jedna od najznačajnijih ličnosti radničkog pokreta u BiH i jedna od najsvjetlijih figura radničkog pokreta cijele Jugoslavije, čovjek koji je do protjerivanja u rodni kraj (Bosanski Šamac) bio svestrano i neraskidivo vezan za RSD "Sloboda".

Svoje živote u borbi za slobodu dali su još i ovi narodni heroji iz Tuzle: Mijo Kerošević Guja, Strahinja Mitrović Strajko, Petar Marković Pajo, Slavko Mičić i Petar Miljanović.

U periodu između dva rata kao i igrači ili članovi "Slobode" aktivno su djelovala još tri narodna heroja: Cvijetin Mijatović Majo, Franjo Herljević i Pašaga Mandžić.

"Uči da bi volio" (8): Poslijeratni razvoj RSD "Sloboda"

životu ovog grada i njegovih žitelja koji, iz razumljivih razloga, svoju aktivnost usmjeravaju, prije svega, na obnovu u ratu porušenih ili oštećenih privrednih, komunalnih i kulturno-prosvjetnih objekata.

U to vrijeme obavljale su se obimne pripreme za završne operacije oslobođenja zemlje.
Najveći broj "Slobodinih" igrača i sportskih aktivista još uvijek je bio u uniformi danonoćno izvršavajući veoma složene i odgovorne zadatke.

Ipak, na prvu zvaničnu poslijeratnu fudbalsku utakmicu nije trebalo dugo čekati. Oko dvije hiljade fudbala željnih građana okupilo se, jednog proljetnog dana 1945. godine, na bivšem igralištu "Zmaja od Bosne" da posmatraju utakmicu između "Slobode" i ekipe 11. divizije. Pobijedila je "Sloboda" sa 2:0. Taj prvi poslijeratni sastav "Slobode" izgledao je ovako: Ibrišimović, Omerašević, Dautović, Mehmedović, Čokić, Selimović, Salković, Bećirović, Karaman, Iljazović, Mujezinović, Avramović. Oba gola za "Slobodu" postigao je Fehim Mujezinović.

RSD "Sloboda" obnovila je rad, marta 1945. godine, a do godišnje skupštine koja je održana u novembru iste godine "Sloboda" je odigrala 25 utakmica i 19 riješila u svoju korist. Odnos datih i primljenih golova bio je više nego dobar 94:35. Poslije serije prijateljskih utakmica stigao je poziv iz Sarajeva da "Sloboda" pod imenom gradske reprezentacije učestvuje na turniru u čast Prvog kongresa USAOBiH-a.

Turnir je održan 10. i 11. maja 1945. godine. Pored reprezentacije Tuzle učestvovale su i slekcije Sarajeva i Mostara. Trener "Slobode" bio je Josip Bulat i pod njegovim stručnim rukovodstvom selekcija Tuzle pobijedila je istovjetnim rezultatom 2:0 reprezentacije Sarajeva i Mostara.

Organizator turnira ponudio je tuzlanskoj reprezentaciji da igra protiv "Crvene zvezde". Tuzlaci su to odbili "radi umora". Zanimljiva činjenica sa turnira u Sarajevu je da su igrači Crvene Zvezde u Sarajevo doputovali avionom, dok su fudbaleri iz Tuzle došli kamionom.

Početkom 1946. godine dolazi do fuzije između "Slobode" i "Jedinstva", ali ta godina će biti upamćena po prvom pokušaju fudbalera "Slobode" da se dočepaju višeg ranga takmičenja.

Fudbalski organi su zamislili da te godine osnuju i treću fudbalsku ligu. Izvršen je i način kako će se ona popuniti. Tuzlaci su došli do prvog kruga kvalifikacija i to baš s "Borcem" iz Banja Luke. I to će biti "zvaničan" početak dugogodišnjeg rivalstva ova dva tima. Na startu "Borac" je u oba susreta bio bolji - 1:0 u Banjaluci, i 2:0 u Tuzli. Međutim, ni "Borac" se nije uspio plasirati u viši rang takmičenja jer treća liga nije uopšte formirana.

"Uči da bi volio" (9): Početak izgradnje stadiona Tušanj

Prvi proljetni dani 1947. godine protekli su u početnim radovima na izgradnji stadiona u Tušnju. Udarnički se radilo, svakodnevno su dolazile brigade mladih iz tadašnjih kvartova, iz škola, pomagali su i radnici iz preduzeća.

Na takmičarskom planu više loših nego dobrih vijesti. Ispala je "Sloboda" iz Republičke lige, a na pragu je bila 1948. godina - vrijeme kada su i fudbalerima ugled i nezavisnost svoje zemlje bili preči od fudbalske lopte. Te godine trener Ismet Prcić čini velike napore kako bi tim doveo u viši rang takmičenja.

"Sloboda" se nije proslavila u Ligi Bosne i Hercegovine. Poražena je od "Veleža" na svom terenu 0:3, od "Borca" u Banjaluci 4:1 i u Tuzli 1:2, od "Torpeda" (sadašnjeg "Sarajeva") 1:3 i 0:5.

Možda razloge "Slobodinih" nesupjeha treba tažiti i u neočekivanom odlasku jednog od najboljih igrača Marija Radoša u "Torpedo". Eto, i tada su se mijenjale klupske boje. Radoš je radio u SUP-u, a jednog dana premješten je u Sarajevo i već sutradan igrao je za "Torpedo" i to baš protiv "Slobode".

Ništa lakša nije bila ni 1948. godina. Mnogo toga je nedostajalo, ali ljubavi za fudbal i Klub ponajmanje. Sistem takmičenja često se mijenja. "Sloboda" igra u Grupi i pored nje tu su još "Budućnost" iz Banovića, "Proleter" iz Kreke, "Slaven" iz Živinica, "Drina" iz Zvornika, "Sloga" iz Doboja, "Birač" iz Vlasenice, "Polet" iz Srebrenice. Tadašnji tim "Slobode" predstavlja neku vrsu mješavine igrača koji su igrali još prije rata i onih koji su tek započinjali fudbalsku karijeru.

U sezoni 1947/48. "Sloboda" je odigrala 54 utakmice i ostvarila zavidan skor: 156 golova je dala, a primila 70. U toj takmičarskoj grupi "Sloboda" je, ipak, bila najbolja i ona uspjeva da se vrati u viši rang takmičenja, u Zonu.

Ništa bolja situacija u tuzlanskom fudbalu nije bila ni 1950. godine. Sistem takmičenja koji se stalno mijenjao u dobroj formi je doprinio da se i ambicije "Slobodinih" fudbalera iz godine u godinu mijenjaju, da variraju od želje za opstankom do šanse da se domogne čak saveznog ranga takmičenja. Takmičarska 1951/52. godina karakteristična je upravo po tome.

Na svom regionu "Sloboda" zauzima prvo mjesto u Saveznoj ligi. Slučaj je htio da prvi protivnik bude "Borac" iz Banjaluke. Tuzlaci su prvi meč izgubili sa 0:1, a drugi, na svom terenu dobili sa 2:0. U drugom krugu kvalifikacija "Sloboda" se namjerila na tada veoma jakog "Veleža" i tu se završio prvi pokušaj fudbalera "Slobode" da se probijaju dalje, da dopru do ranga o kome su do tada samo mogli da sanjaju.

Sredstava u klubu nikada nije bilo dovoljno, uslovi su bili nikakvi, a teren je više ličio na oranicu nego na fudbalsko igralište. Kako je to sve izgledalo najbolje ilustruje primjer da su fudbaleri sami prali dresove, čistili kopačke, održavali svoju opremu. Jedan jedini tuš na igralištu (današnjem pomoćnom terenu) više je bio u kvaru nego što je radio. Te 1955. godine trener je bio Milovan Popović.

[sloboda72]

Uskoro potpis sporazuma o reprogramu duga FK Sloboda predao dokumentaciju PU FBiH za reprogram duga Piše : A. Beganović 23. 03. 2016. Fudbaleri tuzlanske Slobode danas su otputovali na mini pripreme u Etno selo Stanišići, a direktor kluba Sabahudin Vugdalić u Sarajevu je finišarao poslove koji su u ovom trenutku ako ne vrijedniji, onda u istoj ravni sa rezultatima koje postižu Musemićevi izabranici na terenu. Naime, direktor Slobode je nakon iscrpljujućeg tromjesečnog rada sa svojim saradnicima danas u društvu velikog navijača crveno-crnih Seje Kozlića predao Poreznoj upravi Federacije BiH dokumentaciju potrebnu za potpis reprograma duga. Sva potrebna dokumentacija predana je u roku, a u narednim danima ukoliko ne bude nepredviđenih iznenađenja biće potpisan sporazum o reprogramu duga. "Iza nas su tri iscrpljujuća mjeseca. Nije bilo lako raditi na ovom projektu, ali uspjeli smo i mislim da je ovo veliki dan za Slobodu i tuzlanski sport u cjelini. Zahvalio bih se ljudima iz Porezne uprave Tuzlanskog kantona, te Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine koji su bili susretljivi i koji su nam bili od velike pomoći", za SportSport.ba je izjavio direktor Slobode, Sabahudin Vugdalić. "Užitak potpisa sporazuma o reprogramu sa Poreznom upravom Federacije Bosne i Hercegovine imat će predsjednik Skupštine kluba Kemal Kuverlić, a moja misija u Slobodi se polako privodi kraju. Ostalo je još da 17. aprila Široki dočekamo u noćnom terminu i onda ćemo svi zajedno moći reći da smo uradili veliki posao", za SportSport.ba je istakao direktor Slobode i čovjek od velikog Husićevog povjerenja, Sabahudin Vugdalić.
Vugdalić i Kozlić.

Pročitaj više na: http://sportsport.ba/bh_fudbal/fk-slobo ... uga/188477

[sloboda72]

Preminuo Johan Krojf

Legendarni Johan Krojf preminuo je u 69. godini u četvrtak u Barseloni, posle žestoke borbe protiv raka pluća.

IZVOR: B92 ČETVRTAK, 24.03.2016. | 13
"Sa tugom saopštavamo da je Johan Krojf, okružen porodicom, nakon žestoke borbe protiv bolesti, preminuo u Barseloni. Molimo vas da poštujete privatnost njegove porodice tokom ovih teških i tužnih trenutaka", saopšteno je na Krojfovom sajtu.
Krojf je bio jedna od najvećih fudbalskih ikona svih vremena, prvo ime koje se vezuje za totalni fudbal Rinusa Mihelsa. Legenda reprezentacije Holandije i ekipa Ajaksa i Barselone.
Gospodin "Totalni fudbal", koren Barselonine dominacije
Smatra se jednim od najboljih fudbalera u istoriji i začetnikom filozofije "totalnog fudbala".
Holanđanin bio je strastveni pušač, ali je duvan ostavio 1991. godine, kada je kao trener Barselone doživeo infarkt i imao dve operacije na srcu.
"Fudbal mi je dao sve u životu, a duvan mi skoro sve oduzeo", kazao je jednom prilikom Krojf.
Jedan od najboljih fudbalera svih vremena završio je trenersku karijeru 1996. godine i od tada je obavljao razne administrativne poslove u Ajaksu i Barseloni.
Pod Krojfovim vođstvom Barselona je osvojila četiri titule prvaka Španije i prvu titulu prvaka Evrope 1992. godine. Braneći boje Holandije osvojio drugo mesto na prvenstvu sveta u Nemačkoj 1974. godine.
Od trenutka kada je objavio da boluje od raka pluća, dobijao je podršku sa svih strana, a zahvaljujući fudbalu uspevao je da ne misli mnogo na opaku bolest.
"Utisak mi je da vodim 2:0 protiv raka pluća u prvom poluvremenu. Siguran sam da ću pobediti", nedavno je izjavio.
Na veliku žalost svih ljubitelja fudbala, nije pobedio.

phpBB

phpBB

[sloboda72]

JOHAN KROJF - RIZAH MEŠKOVIĆ

UTAKMICA ZA KUP UEFA ,SEZONA 1977/78.
BARSELONA - AZ ALKMAR 67, 1:1 (5:4 na penale za Barselonu)

phpBB

KRATAK SIŽE UTAKMICE,NAŽALOST, SNIMAK JE POSVE LOŠ.



NAŠ RIZAH MEŠKOVIĆ NA GOLU AZ- ALKMARA I JOHAN KROJF NAKON PONIŠTENOG GOLA KROJFA (OFSAJD).





JOHAN KROJF PUCA PENAL MEŠKOVIĆU I DOVODI BARSELONU U VODSTVO 1:0.

[sloboda72]

Fahrudin Omerović Datum rođenja: 26. avgust 1961. Mjesto rođenja: Doboj Golmanska karijera Sloboda Tuzla 1980 - 1984.

ZA FUDBALERE TUZLANSKE SLOBODE
GOSTOVANJA NISU VIŠE BAUK

TAJNA USPJEHA: GOLMAN OMEROVIĆ

Ljubitelji fudbala su navikli da svake sezone upoznaju neko novo ime iz tuzlanske Slobode: ligaš iz Tušnja već godinama lansira fudbalska imena. Dječaci ubrzo postaju standardni prvotimci, a mnogi od njih za godinu-dvije izrastaju u fudbalske majstore. Uz nekoliko novih imena, ovog ljeta, u Slobodi je jedan mladić posebno bljesnuo. Riječ je o čuvaru mreže Fahrudinu Omeroviću (20). Preko noći postao je ljubimac svih navijača Slobode, a izmamio je aplauze na svim stadionima, iako je odigrao svega petnaestak prvoligaških utakmica.
Da se radi o izuzetno nadarenom golmanu potvrđuju rezultati Slobode, naročito u gostima. Iako je ligaš iz Tušnja ranije imao, možda, bolji tim, u gostima je vrlo teško osvajao bodove. Danas, iako po iskustvu (bolje rečeno neiskustvu) spada među najmlađe prvoligaše, Sloboda se tako lako ne odriče bodova u gostima. To najbolje potvrđuju utakmice u dosadašnjem dijelu prvenstva (1981/82) .
Sloboda je u gostima osvajala bodove u Ljubljani, na Grbavici, u Mostaru i na Čairu (Nišu), a sa malo više sreće Tuzlaci su mogli da se vrate neporaženi i sa Poljuda. Za ovako uspješnu seriju u gostima zasluge imaju svi, ali kada ekipa ima pouzdanog čuvara mreže, onda gostujući stadion nije bauk. Upravo, Tuzlaci su osvojili bodove u gosima zahvaljujući najviše izvrsnim odbranama jednog od najmlađih u ekipi - golmana Fahrudina Omerovića.
Nezapažen van zelenog terena, preko noći je osvojio dobre poznavaoce fudbala. Njegove odbrane nagovještavaju da je Sloboda, poslije Hajrovića i Meškovića, dobila možda, perspektivnijeg čovjeka od slavnih prethodnika. To su potvrdili i stručnjaci, a Ivan Osim, kaže da dugo nije vidio vratara sa tako dobrim refleksom.
Kako je tako brzo bljesnuo u prvoligaškom fudbalu?
- U rodnim Ševarlijama kod Doboja često sam šutirao loptu na livadi. A kad nismo imali golmana, obično sam se ja javljao i tako, malo po malo, ostadoh na golu. Kasnije sam u pionirskom timu dobojske Sloge proveo četiri godine, - govori Omerović.
Pretprošle zime, na pripremama u Lošinju, Sloboda i Sloga su bili zajedno. Tadašnji trener, Đorđe Gerum, odmah ga je zapazio i dogovorio se sa Slogom. A kada je došao u Slobodu, bila su još tri čuvara mreže: Mešković, Hadžić i novajlija Smajić iz Dervente. Nije se obeshrabrio.
- Debitovao sam prošle sezone u Titogradu, ušavši kao rezerva. Nisam primio gol. Kao prvi golman debitovao sam prošlog proljeća u Tušnju protiv Zagreba. Igrali samo 1:1, a gol sam primio iz penala.
Ove sezone, kad se povrijedio iskusni Divanefendić, šansu je dobio mladi Omerović. Počev od drugog kola pa dalje, talentovani čuvar mreže više nije prepuštao dres sa brojem jedan. Branio je sve bolje i sigurnije, pa je došao i do mlade reprezentacije. Zahvaljujući njemu, Sloboda je primila najmanje golova i ima pozitivnu gol-razliku, iako je tuzlanski ligaš imao šest gostovanja u privih 10 kola.
- U redu, mnogo mi pomaže i slavni prethodnik Rizah Mešković. Bio je sjajan golman i iskustvo umije da prenese. Pored toga, navijači su me dobro primili.
Fahrudin Omerović je tek započeo karijeru, ali već ima odlike vrsnog čuvara mreže.Iako je nizak (178), sjajnim refleksom zaustavlja i visoke lopte. Hrabar je i odlučan, za intervenciju protiv Radničkog zaslužuje iskrene čestitke.
Još u prvom poluvremenu, zadobio je ozbiljniju povredu usne i vilice. Iz usta je tekla krv, ali je sve hrabro izdržao. U poluvremenu, ukazana mu je ljekarska pomoć i ostao je na golu do kraja utakmice. A poslije, morao je u nišku bolnicu - ušili su mu usnu sa četiri konca.
....................................................Sportski nedeljnik "Tempo" Beograd, oktobar 1981. godine






SLOBODA TUZLA 1981-82 STOJE : VERLAŠEVIĆ, OMEROVIĆ, MUJEZINOVIĆ, KOVAČEVIĆ, ZAHIROVIĆ, MEMIŠEVIĆ ČUČE: SARAJLIĆ, TOMIĆ, MILOŠEVIĆ, SMAJLAGIĆ, I KARAČ

.........................................................
Kako ste iz Sloge dospjeli u Slobodu, a potom s Tušnja na JNA
- Iz Doboja me bukvalno" kidnapovao" Mesud Nalić, legendarno krilo Slobode i moj trener. Imao sam odličnu saradnju sa Gerumom i Pašićem. Iz Slobode su mi nudili novi ugovor, ali sam ja htio napraviti iskorak u karijeri, biti reprezentativac, biti sudionik Mundijala. Sve sam to ostvario.

Znači li to da ste ostvarili svoje dječačke snove?
- Da. Kao dječak navijao sam za Partizan i želio sam nekada igrati na stadionu JNA. Ne samo da sam igrao nego sam bio i kapiten Partizana, a podigao sam i pehar Kupa Maršala Tita. Kao šlag na tortu došao je Mundijal u Italiji. Nisam branio, ali sam bio dio reprezentacije Ivice Osima koja je bila peta na svijetu - kaže na kraju razgovora za “San” Fahrudin Omerović, prvi trener slavnog Fenerbahčea.
Omerovići su prava sportska porodica. Fahrudinova supruga Merhunisa Omerović bila je dugogodišnja košarkašica Partizana, potom koordinator mlađih selekcija u Fenerbaščeu. Kćerka Nisa je takođe trenirala košarku, ali se u međuvremenu posvetila studiranju, dok je sin Dino u omladinskim pogonima Fenerbahčea.
- Bio je 10-ak godina u Galatasaraju. No, kada sam ja došao u Fenerbašče i on je morao sa mnom. Igra u veznom redu, ljevak je, pa ćemo vidjeti. Ima priliku, optimalne uslove, sve je do njega - kaže Fahrudin.
Razgovarao: Edin Skokić


.................................................................................................................
Omerović Fahrudin
Rođen 26. avgusta 1961. u Doboju.
Svoju profesionalnu fudbalsku karijeru je započeo u Slobodi iz Tuzle. U Slobodi je proveo četiri sezone do prelaska u Partizan iz Beograda. U Beogradu je bio u periodu od 1984. do 1992. godine i tu je doživeo svoju punu afirmaciju kao golman i dogurao je do reprezentacije Jugoslavije. Sa Partizanom osvojio dve titule šampiona države 1986. i 1987. godine i dva kupa Jugoslavije 1989. i 1992. godine.
Posle ovih uspeha Omerović je otišao u Tursku gde je sa promenljivim uspehom branio u periodu od 1992. do 1998. godine u dva Turska kluba: FK Kocaelispor i Istanbilspor. Posle osamnaest godina i četiri različita fudbalska kluba završio je svoju aktivnu golmansku karijeru.
Omerović je branio boje dve nacionalne reprezentacije, jugoslovenske i bosanskohercegovačke.
Za Jugoslaviju je branio u periodu od 1989. do 1992. godine. Svoj reprezentativni debi, Omerović, je imao 27. maja 1989. godine na prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije Belgije (0:1) u Briselu, gde je ušao u drugom poluvremenu kao zamena Tomislavu Ivkoviću, dotadašnjem standardnom golmanu reprezentacije.
Omerović je bio član Jugoslovenske reprezentacije koja je igrala na Svetskom prvenstvu 1990. godine u Italiji. Pošto je u to vreme Ivković bio standaran golman, Omerović nije imao prilike da brani ni na jednoj utakmici prvenstva.
Za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, Omerović je branio na tri utakmice, sve su bile igrane tokom 1996. godine. Jedna je bila prijateljska utakmica, protiv Albanije a dve utakmice su bile u okviru kvalifikacija za Svetsko prvenstvo, protiv Hrvatske i protiv Grčke.
Radi u Turskoj kao trener. Prvo je radio zajedno sa Sušićem i turskim trenerom Ajkutom, a kasnije je i samostalno vodio neke turske klubove. Od poznatijih turskih klubova je vodio, sa Ajkutom ili samostalno Istanbulspor, Malatiaspor i Ankaraspor.

Prvenstvene utakmice u klubovima u kojima je nastupao :
Season Club Country Level GP GS
1980-81 FK Sloboda Tuzla YUG 1 5
1981-82 FK Sloboda Tuzla YUG 1 24
1982-83 FK Sloboda Tuzla YUG 1 31
1983-84 FK Sloboda Tuzla YUG 1 34
..........................................................
1984-85 FK Partizan Beograd YUG 1 33 .S Partizanom osvojio dve titule šampiona države 1986. i 1987. godine i
1985-86 FK Partizan Beograd YUG 1 34 .........dva kupa Jugoslavije 1989. i 1992. godine.
1986-87 FK Partizan Beograd YUG 1 34
1987-88 FK Partizan Beograd YUG 1 28
1988-89 FK Partizan Beograd YUG 1 26
1989-90 FK Partizan Beograd YUG 1 25
1990-91 FK Partizan Beograd YUG 1 29
1991-92 FK Partizan Beograd YUG 1 29
.........................................................
1992-93 Kocaelispor TUR 1 30
1993-94 Kocaelispor TUR 1 30
1994-95 Kocaelispor TUR 1 31
1995-96 Kocaelispor TUR 1 2
1996-97 Istanbulspor TUR 1 0
1997-98 Istanbulspor TUR 1 0


Utakmice reprezentacije Jugoslavije u kojima je nastupao :

PU 27.05.1989 Belgija - Jugoslavija 1-0 (0-0)
PU 23.08.1989 Finska - Jugoslavija 2-2 (2-1)
KSP 28.10.1989 Kipar - Jugoslavija 1-2 (1-1)
PU 08.08.1991 Jugoslavija - Čehoslovačka 3-4 (0-0) p
KEP 16.10.1991 Farska Ostrva - Jugoslavija 0-2 (0-1)
PU 30.10.1991 Brazil - Jugoslavija 3-1 (2-1)
KEP 13.11.1991 Austrija - Jugoslavija 0-2 (0-2)
PU 25.03.1992 Holandija - Jugoslavija 2-0 (0-0)


13. novembar 1991,AUSTRIJA-JUGOSLAVIJA 0:2 Omerović stoji drugi sa desna

............................................................................................................................................................................

phpBB

OMEROVIĆ BRANI PENAL SINIŠI MIHAJLOVIĆU
...........................................................................................................................................................................
30. oktobar 1991. godine, Varginja, BRAZIL: Brazil – JUGOSLAVIJA 3:1, prijateljska

Strelci: Lukić za Jugoslaviju, Luis Enrike, Rai i Miler za Brazil.

JUGOSLAVIJA: Fahrudin Omerović (Partizan Beograd), Džoni Novak (Partizan), Darko Milanič (Partizan) – Risto Vidaković (Sarajevo), Slaviša Jokanović (Partizan), Budimir Vujačić (Partizan), Ilija Najdoski (Crvena zvezda Beograd) – Boban Babunski (Vardar Skoplje), Vladimir Jugović (Crvena zvezda), Dejan Savićević (Crvena zvezda), Vladan Lukić (Crvena zvezda), Predrag Mijatović (Partizan) – Mario Stanić (Željezničar Sarajevo), Siniša Mihajlović (Crvena zvezda) – Saša-Đani Čurčić (OFK Beograd).
............................................................................................................................................................................

phpBB

24.april 1996 Bosna i Hercegovina -Albanija 0:0,Zenica
Fahrudin Omerović obukao je prvi put dres BIH 24.aprila 1996 godine

phpBB

08.10. 1996 HRVATSKA- BOSNA I HERCEGOVINA 4:1 ,BOLONJA
Omerović je branio za BiH i protiv Hrvatske u Bolonji ,kvalifikacije za SP 1998 godine.

08.10. 1996 HRVATSKA- BOSNA I HERCEGOVINA 4:1 ,BOLONJA, Kvalifikacije za SP 1998,
REPREZENTACIJA BOSNE I HERCEGOVINE.

Stoje sa lijeve strane: Omerović,Bolić,Konjić,Geca,Teljigović,
Čuče sa lijeve strane:Baždarević,Salihamidžić,Šabić,Smajić,Beširević i Katana.
Selektor Fuad Muzurović, Trener Mustafa Hukić.
...............................................................

bportal.ba
May 17, 2013 ·
Proslavljeni golman Slobode i Partizana, a danas trener u stručnom štabu Fenerbahčea, Fahrudin Omerović o svemu pomalo...
OMEROVIĆ DANAS

Fahrudin Omerović: Srce mi se cijepa zbog Slobode, vjerujem da BiH ide u Brazil
Bportal.ba - Bh. informativni portal, BiH, Tuzlanski kanton, Tuzla

[sloboda72]

Konji zaštitni znak Janoša Mesaroša: Nekadašnji fudbaler tuzlanske Slobode sada uspješni slikar
.............................................................
"Sloboda je imala nekoliko jakih generacija.Prva koja je izbrila plasman u prvu ligu je bila sastavljena od bivsih igraca zrenjaninskog Proletera (Acamović, Anović, Mesaroš, takodje i trener Palfi), talentovanih igraca iz podmlatka Zvezde (Branko Stipić, Lazić, Popadić), jos nekoliko proverenih igraca, uglavnom iz Beogradskih klubova (Duvančić, Radmilo Ristic, Milan Jovanovic, Josic, Ćirkovic, Hajrovic). Sem beka Momčila-Mome Radovica nije bilo Tuzlaka, a od klubova iz okoline tu je bio i Šehic iz zvorničke Drine".


FK Sloboda sredinom šezdesetih prošlog vijeka, stoje s lijeva na desno: Šehić, Hajrović, Avdičević, Popović, Radović i Gerum, čuće s lijeva na desno: Mesaroš, Zadel, Jevremović, Duvančić, Azapagić.....(10 str. gal.)

29.03.2016 15:09



Zaštitni znak slikara Janoša Mesaroša (73) su – konji. Više od 40 godine stvaralaštva ovog slikara rodom iz Novog Bečeja upotpunilo je brojne privatne kolekcije ljubitelja umetnosti širom sveta, a njegovo slikarsko umeće i način na koji stvara slike retko koga ostavljaju ravnodušnim, jer svaka slika u svom nastanku upotpunjena njegovim performansom. ( Slobodan Bajic - Anadolu Agency )

Zaštitni znak slikara Janoša Mesaroša (73) su – konji. Više od 40 godine stvaralaštva ovog slikara rodom iz Novog Bečeja upotpunilo je brojne privatne kolekcije ljubitelja umetnosti širom sveta, a njegovo slikarsko umeće i način na koji stvara slike retko koga ostavljaju ravnodušnim, jer svaka slika u svom nastanku upotpunjena njegovim performansom.

Jedan od najpoznatijih živih slikara na prostoru bivše Jugoslavije imao je i zavidnu fudbalsku karijeru koja je prekinuta teškom povredom kičme. Počeo je u Vojvodini, a zatim prelazi u Slobodu iz Tuzle u kojoj ostaje osam sezona.

– To je bilo 1961. godine. Tuzlaci su tada pravili tim za Prvu ligu i doveli su neke igrače Partizana, a iz Vojvodine Acu Ivoša i mene. Došao je i moj stariji brat Mihalj iz Partizana, koji je bio desno krilo, a ja sam bio all around igrač kako se kaže, od beka do lijevog krila. Tako da su braća Mesaroš igrali, iako nikada nisu znali naša imena pa nas nisu potpisivali po imenu, već po prezimenu – kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Janoš.

Igrali za ćevape i limunadu

Uveli su Slobodu u Prvu ligu, a zatim i ispali iz nje kako bi mogli više da pobeđuju i da budu u vrhu, jer u najelitnijem društvo to nije moglo, a zbog malo pobeda bilo je i malo premija.

– Igrali smo za ćevape i limunadu. Nije bilo toliko para. Ja sam najviše volio fudbal zbog toga što je dolazilo mnogo djevojaka na trening, a ja mlad, šta mi je više trebalo – priča Janoš.

Ipak, igračka karijera mu je grubo prekinuta 1969. godine.

– Igrali smo neku nebitnu regionalnu kup utakmicu u Bukinjama. Bilo je 0:0. Išao je kombinovani tim i tadašnji trener Stevan Ostojić u finišu me uvede da, pošto sam bio skočan, izvedemo kombinaciju na petercu, Fazlić mi nabaci i ja skočim i dam gol. I sve je bilo tako, jedino što kad sam skočio, odbrambeni igrač je startovao, odnio mi noge, ja sam pao i polomio kičmu u lumbalnom dijelu i nakon dvije operacije su me postavili na noge. Ali, nikada više se nisam mogao baviti sportom. Iako se ne sjećam kako se zvao taj igrač što je startovao, ali da me nije polomio možda bih bio propali trener, a ovo je mnogo bolji i ljepši život – sjeća se Janoš Mesaroš.

No, taj oporavak nije kratko trajao. Godinu dan oporavljao se od teške povrede kičme nakon čega mu je rečeno da može sve da radi, sem da igra fudbal. Ovu doktorsku preporuku je poslušao i 1970. godine latio se kista, od tada napravivši na hiljade slika na kojima je jedan motiv uvijek prisutan bez obzira da li se radi o pejsažu, ljubavnom motivu, apstrakciji, a to su konji.

Slikanje na otvorenom pred hiljadama ljudi

To je najmanje jedan, ali je po zahtjevu ljudi pred kojima je slikao često povećavao njihov broj. I nema zemlje u kojoj je izlagao, a da nije napravio neki javni slikarski šou i svako ko je kupio njegovu sliku, vjeruje Mesaroš, nije kupio samo sliku, već i priču kako je ona nastala.

– Uvijek sam volio da budem drugačiji od svih. Kada mi je neko rekao da kroz moje vene teče hunska krv, onda sam odlučio to da iskoristim. Huni su na konjima dojezdili u ovu ravnicu. Konj im je bio prevozno sredstvo, ali istovremeno i ljubav, hrana, bol… i ja mogu sve te forme da naslikam. I tako sam krenuo sa konjima. Ja kao ostatak Huna mogu da, zbog Atile, koristim svog bijelog konja ili kako ga već ljudi vide. On mi je pomogao u životu. Često me pitaju kada ću prestati da slikam konje, a ja im odgovorim da samo ludak siđe sa konja dok trku dobija – kaže Mesaroš.

Njegov talenat je prepoznat još dok je bio na rehabilitaciji u novosadskom Kliničkom centru, kada je od doktora dobio “umjetničku dijagnozu“ – prima art, što podrazumijeva da sliku pravi iz prve, bez dorađivanja. Međutim, deceniju nije mogao da proda ni jednu sliku, što mu je omogućilo da sa sve većim brojem slika krene na jednogodišnju turneju izložbi po malim mjestima i gradovima i komunicirao sa ljudima.

– Ljudima je vrlo brzo ušlo u uho ime Janoš Mesaroš, a zatim i priča o bijelom konju. A kada sam održao izložbu u Švedskoj koju je kritika pohvalila da je to što radim jako originalno i autentično, onda je sve krenulo i nije se više mogao zaustaviti. Obišao sam svijet u različitim pravcima i održao bezbroj izložbi – navodi Mesaroš.



Zaštitni znak slikara Janoša Mesaroša (73) su – konji. Više od 40 godine stvaralaštva ovog slikara rodom iz Novog Bečeja upotpunilo je brojne privatne kolekcije ljubitelja umetnosti širom sveta, a njegovo slikarsko umeće i način na koji stvara slike retko koga ostavljaju ravnodušnim, jer svaka slika u svom nastanku upotpunjena njegovim performansom. ( Slobodan Bajic – Anadolu Agency )

Njegovi preformansi u kojima slike crta na koljenima, zemlji… i kozerski stil, kako kaže, pretekli su iz fudbalskih dana.

– Kada istrčite na teren pred 20.000 ljudi i čuješ huk sa tribina, sve te žmarci prođu i adrenalin ti skoči. Tako da sam ja isti taj adrenalin tražio kada sam stvarao sliku pred velikim brojem ljudi, što nije tako jednostavno. Jer nije to tako jednostavno da sjedneš i slikaš. Ali, ja sam to mogao da radim i to je bila moja sreća. A, to je prima art – ukazuje Masaroš. Konji zaštitni znak Janoša Masaroša: Nekadašnji fudbaler tuzlanske Slobode sada uspješni slikarA, slikao je na otvorenom pred hiljadama ljudi, pa i na najpoznatijoj svjetskoj plaži Kopakabani, gdje je dobio ponudu da kao zabavljač nastupa po klubovima i pravi slike uz svoje performanse. Ipak, nije htio da prihvati takav posao i pored unosne ponude, zbog njegove vječite težnje da ostane slobodan umjetnik i da bude svoj. A, svoje umijeće demonstrirao je proteklih dana i na Kopaoniku, poznatom srbijanskom zimovalištu gdje se održava manifestacija “Winterfest“ posvećena hrani i piću.

Mali dječak koji mu je sjedio u krilu sada najbolji teniser

Odgovarajući na pitanje kako opisuje svoje slike, citirao je japanske likovne kritičare koji su o njegovim radovima rekli: “Njegove slike su kao bajke.

– A, ja dodajem na to da su to bajke za odrasle. Jer, djeca imaju bajke i mi ih varamo sa bajkama, a onda kada odrastemo, onda nam daju politiku i puške u ruke i naprave od nas ljude da budemo bajkoviti, srećni i zadovoljni. Ja vjerujem da svaki čovjek u sebi ima nekog Petra Pana. To nije žal za mladošću, već način da se ne zaboravi čemu smo stremeli i šta smo maštali kao djeca – zaključuje Janoš Mesaroš.

Ne želi da priča o poznatim kupcima njegovih djela, ali u svojoj plodotvornoj karijeri prijateljevao je i družio se sa mnogim poznatim ličnostima, među kojima i sa Srđanom Đokovićem, ocem najpoznatijeg srbijanskog sportiste na svijetu Novaka Đokovića i dijelom učestvovao u prikupljanju novca za finansiranje njegovih treninga kada je tek bio na početku karijere.

U prostoru Srđana Đokovića na Kopaoniku organizovali su prodajne izložbe njegovih slika. Kako ističe, nije mogao ni da pretpostavi da će mali dječak Novak koji mu je sjedio u krilu postati najbolji teniser svijeta.

– Ne bih mnogo o tome, zato što ni ja nisam bio svjestan da će taj mali dječak postati svjetski broj jedan u tenisu. Nije Đoković tako jednostavno nastao kako sada izgleda i sreća je da se to i desilo. Ja volim što sam bio nekad dio toga na Kopaoniku, dok smo organizovali izložbe u njihovom prostoru i dijelili novac od prodatih slika. Bili smo srećni i zadovoljni kada prodamo sliku, ali ne zato što smo znali da ćemo imati Đokovića, već zato što nam je bilo lijepo. Prošlo je dosta vremena od tada. Meni u kući kažu da više volim Đokovića nego svog sina. Kad igra Novak u kući mora biti mir i tišina. Zbilja uživam u njegovim igrama. Sva sreća da imamo Đokovića i bit će mi jako teško kad jednog dana ne bude više igrao, a i to će morati da se desi. Mnogo je dobar čovjek, skupilo se u njemu sve što treba. On je veoma posvećen tenisu, a takav je bio i kao mali. Znao je satima da udara lopticu u zid. Uspjeh nije došao tek tako. I ne samo u sportu, već i u muzici, pisanju, književnosti, slikanju… svugdje mora da bude ta ogromna posvećenost i onda se dobije ta povratna informacija, da ogroman uloženi rad mora da se vrati nazad – zaključuje Janoš Mesaroš.

(TIP/Izvor: ****/Foto: Anadolu Agency)

[sloboda72]

Tošić Rade -lijevi bek FK SLOBODA TUZLA


Rođen 31. marta 1965. u Tuzli.
Ponikao u tuzlanskoj Slobodi i na stadionu "Tušanj" nastupao sve do 1988. kada prelazi u Hajduk iz Splita (1988-90).
Nakon dve sezone na Poljudu, postaje fudbaler Crvene Zvezde i deo generacije koja će zlatnim slovima ostati upisana u istoriju jugoslovenskog i srpskog fudbala. Sa Zvezdom osvojio dve šampionske titule (1991, 1992), Kup Evropskih šampiona (1991) i Interkontinentalni kup (1991).
Karijeru nastavio u Španiji. Nastupao za Meridu (1992-93) i Kasteljon (1993-95).
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao samo jednu utakmicu: 31.3.1988. protiv Italije (1:1) u Splitu.
Živi i radi u Kasteljonu, gde u centru grada ima kafić.
Prvenstvene utakmice u klubovima u kojima je nastupao :

Season Club Country Level GP GS
1994-95 Castellón ESP 3 29 0
1993-94 Castellón ESP 2 22 1
1992-93 Mérida ESP 2 14 0
1991-92 FK Crvena Zvezda Beograd YUG 1 5 0
1990-91 FK Crvena Zvezda Beograd YUG 1 13 0
1989-90 NK Hajduk Split YUG 1 15 0
1988-89 NK Hajduk Split YUG 1 33 1
1987-88 FK Sloboda Tuzla YUG 1 32 1
1986-87 FK Sloboda Tuzla YUG 1 ? ?
1985-86 FK Sloboda Tuzla YUG 1 33 1
1984-85 FK Sloboda Tuzla YUG 1 30 2
1983-84 FK Sloboda Tuzla YUG 1 16 0
1982-83 FK Sloboda Tuzla YUG 1 5 0
Career Totals:......................247.. 6
.Za Reprezentaciju 31.03.1988 Jugoslavija - Italija 1-1 (1-1)
...................................................................

Sloboda Tuzla 1987-88
Gornji red s lijeva na desno:rah. Nedzad Verlasevic, Tomo Mrkic, Asmir Mehanovic,(pok. GORAN MILJANOVIĆ),Zoran Marić ,Nihzad Ademović, Mile Stegnjajic, Samid Sabitovic, Srednji red s lijeva trener Mesud Nalic, Davor Mladina, Midhat Memisevic, Cvijan Milosevic, Mirza Hadzic, Mirko Mihic, Rade Tosic,( ? ), Dr.Jovan Jelic, sjede s lijeva: Nail Besirevic, Muhamed Tahirovic, Zoran Milosevic, Trener Đorđe Gerum, Munever Krajisnik, Ekrem Ibric, Mitar lukic, Dragoslav Kostic.

phpBB

....17. april 1988,CRVENA ZVEZDA - SLOBODA 3:1
Rade Tošić u dresu Slobode sa brojem 3, igrao je lijevog beka.

...................................................................
PRVA SAVEZNA FUDBALSKA LIGA - 34. KOLO

SLOBODA - VELEŽ 2 : 1 (1 : 1)

SPAS U POSLJEDNJI ČAS

TUZLA, 14. JUNI 1987 - Igrano na stadionu Tušanj. Gledalaca 12.000
Vrijeme sparno i toplo. Teren dobar za igru. Sudija: Glavina (Klis)-8.
Strijelci: Tuce u 5, za Velež, a Milošević u 7. iz penala i Miljanović u 79.
iz penala za Slobodu. Žuti kartoni: Hadžiabdić, Đurasović i Međedović
(Velež) , a Krajišnik i Tošić (Sloboda).

SLOBODA: Marić 7, Ibrić 8, TOŠIĆ 7, Miljanović 8, Verlašević 8,
Memišević 7, Smajlović 7, Milošević 7 (Mrkić 7), Krajišnik 7,
Lukić 7, Beširević 7 (Stegnjajić -).

VELEŽ: Tanović 6(Petranović 6), Hadžiabdić 5, Jurić 5, Kalajdžić 6,
Đurasović 6, Barbarić 7, Kajtaz 7, Tufek 5 (Gudelj -), P.Jurić 6,
Međedović 6 i Tuce

.................................................................




RADE TOŠIĆ U DRESU HAJDUKA.



RADE TOŠIĆ SA EKIPOM HAJDUKA ,čuči prvi sa lijeve strane.




stoje sa lijeva: TIPURIĆ,PRALIJA,KOVAČ,PEJOVIĆ,ŠTIMAC,JERKAN,DRAŽIĆ,GRAČAN,
čuče s lijeva: KARAČIĆ,JURKOVIĆ,RELJIĆ,KRSTOVIĆ,BOKŠIĆ,JARNI I TOŠIĆ


.........................................................................
RADE TOŠIĆ
Rade Tošić, nekadašnji fudbaler Crvene zvezde, rođen je 31. marta 1965. godine u Tuzli. Bio je član čuvene Zvezdine generacije koja je osvojila evropsku i svetsku titulu 1991. godine. Uglavnom je bio rezerva u toj ekipi. Za crveno-bele je odigrao 18 zvaničnih utakmica. Učestvovao je u osvajanju Kupa evropskih šampiona i Interkontinentalnog kupa 1991. godine, kao i dve šampionske titule 1991. i 1992. godine. U Zvezdu je stigao iz splitskog Hajduka početkom 1991. godine. U prvoj sezoni odigrao je 11 utakmica u šampionatu, dok je u osvajanju Kupa šampiona zabeležio jedan meč i to u prvoj utakmici polufinala protiv Bajerna u Minhenu, kada je u pobedi od 2:1 u igru ušao u 88. minutu umesto Siniše Mihajlovića. U sezoni 1991/92 zabeležio je pet odigranih utakmica u prvenstvu i jednu u Kupu. Ponikao je u redovima Slobode iz Tuzle za koju je od 1982. do 1988. godine odigrao 116 ligaških utakmica uz četiri pogotka. Za Hajduk je nastupao od 1988. do 1990. godine i odigrao 48 prvenstvenih mečeva uz jedan pogodak. Po odlasku iz Zvezde nosio je dresove španskih klubova, Meride (od 1992. do 1993. godine) i Kasteljona (od 1993. do 1995. godine), za koji je odigrao 51 ligaški meč uz jedan pogodak. Zabeležio je i jedan nastup u reprezentaciji Jugoslavije i to u remiju protiv Italije (1:1), 1988. godine u Splitu. Danas živi u Kasteljonu, gde ima kafić u centru grada.
Овај $ је " $ http://www.mojacrvenazvezda.net/88630/2 ... ade-tosic/


...................................................................

RADE TOŠIĆ SA IGRAČIMA CRVENE ZVEZDE PROSLAVLJA TITULU PRVAKA EVROPE 1991. CRVENA ZVEZDA-OLIMPIK MARSEJ 0 : 0 , na penale 5:3.
TE GODINE ZVEZDA JE OSVOJILA I INTERKONTINENTALNI KUP U TOKIJU,........... C. ZVEZDA : KOLO KOLO (Čile) 3-0

Rade Tošić sa ekipom Crvene Zvezde ,sjedi prvi s lijeve strane.

OVO JE NAJVREDNIJI TROFEJ KOJI JE OSVOJIO JEDAN FUDBALER PONIKAO U FK SLOBODA.

[Probisvjet]

[sloboda72]

FK SLOBODA, stoje sa lijeva:Jovičić(trener),Jovanović,Peštalić,Šarić,C.Milošević (kap.),Radovanović,Ibrić, Jusić(pom. trener),
............čuče sa lijeva: Sadiković,Lukić,Z.Milošević,Smajlović i Hukić(pom.trener).
............Na fotografiji nedostaje jedanaesti igrač ,Ivanović.

Vezano za fotografiju na prethodnom postu ["Probisvjet"].Ovo je je ekipa Slobode na dan 10. decembra 1989.
Radi se utakmici 18. kola u sezoni 1989/90.
Fotagrafija ekipe Slobode je nastala pred utakmicu :FK SLOBODA-FK CRVENA ZVEZDA 3 : 0 (3 : 0).
Strelci za Slobodu: 1:0 Ivanović (5), 2:0 Jovanović(39), 3:0 Ivanović (45).
Snimak golova i nemilih scena od strane igrača Crvene Zvezde se nalazi na dole navedenom you tube.

phpBB

[sloboda72]

Sjajne vijesti za navijače tuzlanskog kluba Sloboda potpisala reprogram duga ........................................................Piše: A. Beganović Jučer, 11:20 Fudbalski klub Sloboda iz Tuzle danas je potpisao reprogram duga sa Poreznom upravom Federacije Bosne i Hercegovine, piše službena stranica kluba. "U sjedištu Porezne uprave FBiH u Sarajevu, predstavnici našeg kluba danas su potpisali reprogram poreskog duga! Kemal Kurević, predsjednik Skupštine Kluba, u prisustvu direktora Kluba Sabahudina Saše Vugdalića potpisao je reprogram poreskog duga koji se u FK Sloboda skupljao proteklih 18 godina. Potpisivanjem reprograma duga klub je završio proces ispunjavanja finansijskog kriterija za dobijanje licence za nastup na međunarodnoj sceni, a kompletnu dokumentaciju danas je u N/FS BiH dostavio direktor Vugdalić. Uprava FK Sloboda na čelu sa prvim čovjekom Azmirom Husićem iskreno se nada da će Grad Tuzla podržati stvaranje jakog i evropskog kluba, te da će gradske strukture ispuniti prethodno dato obećanje da će pratiti Klub u reprogramu poreskog duga na putu evropske Slobode", navode iz Slobode.

Pročitaj više na: http://sportsport.ba/bh_fudbal/sloboda- ... uga/189230

PREDSJEDNIK SKUPŠTINE FK SLOBODA TUZLA, KEMAL KUREVIĆ.

[sloboda72]

phpBB

Predsjednik Husić, intervju za RTV "SLON".Emitovano 03. 4 2016 godine.

[sloboda72]

VELEŽ-SLOBODA 1:2 (1:1), 02.aprila. 2016, 23.kolo, sezona 2015/16

phpBB

phpBB

Enko i Nerko
SVE SE VRAĆA SVE SE PLAĆA.
spagosmail
Za arhivu: Velež – Sloboda 1:2 (1:1)

Mostar, 2. aprila 2016.
Gledalaca:1500
Strijelci: Papaz 8’ za Velež, Kostić 42’, Zeba 96’ za Slobodu .
Sudija: Dragan Petrović (Banja Luka)

Velež: Bobić, Količić, Mahinić, Jazvin, Lukomirak ( 62. Jakirović ), Isić ( 73. D.Ćemalović ), Kodro, Jakupović ( 46. Alikadić ), Serdarević, Rovčanin, Papaz

Sloboda: Pirić, Kostić, Efendić, Zeba, Haurdić (Mehidić), Ivetić, Sarić, Mehmedagić, Ordagić, Ahmetović, Veselinović ( Krpić).

Tuzlaci su u dramatičnoj završnici pobijedili Velež i ostali u trci za prvaka.
Sloboda je gubila protiv Veleža, ali je u šestoj minuti sudijske nadoknade i poslije prekida koji je trajao 25. minuta, došla do pobjede. Velež je poveo u 8. minuti golom Papaza. Tuzlaci su izjednačili preko Kostića u 42. Minuti, a gola vrijedan tri boda postigao je kapiten Zeba u 96. minuti.



Fukare,podrška Slobodi u Mostaru, Velež-Sloboda 1:2.



Fukare , zajednički snimak u povratku iz Mostara.