Spahica sam uvjek branio kada su bile u pitanju ocigledno plasirene lazi (potukli se Spahic i Ibisevic u Brazilu), koliko se gluposti do sada izmislilo o njemu, nenormalno. Sto nije izmisljeno je da on sebe nema ispod kontrole. Krasi ga beskompromisan i agresivan pristup igri, autoritet, elokventan tip, vodja koji se ne sakriva i zna sebi uprljati ruke. To je razlog zasto je doveden u Leverkusen, to je razlog zasto je pruzio sjajne partije u Champions League i Bundesligi, to samo mogu stvarno veliki igraci, posebno u tim godinama. Nazalost nije ni prvi, ni zadnji fudbaler ili covjek koji je impulzivan i u nekim momentima izgubi kontrolu nad sobom, to jest jos samo funkcionise instinktivno. Mislim da ljudi cesto takve i druge lose osobine kod samog sebe ne uzimaju dovoljno za ozbiljno, tako da se ne pobrinu da dobiju ili terapiju ili da sami nesto promijene na svom ponasanju.
Ovo sto je uradio se nemoze opravdati nicim. Situacija se mogla mnogo lakse i prosto rijesiti, on kao igrac je u jacoj poziciji nego neki mali redar, no to nije znao da iskoristi. Krivica nije samo kod njega, nego kod i njegovih prijatelja koji su sigurno doprinjeli eskalaciji. Spahicu je 35 godina, ovim ponasanjem je osramotio sebe i reprezentaciju za koju nastupa. Mislim da je on sad u poprilicnoj psihickoj rupi, jer poslije ovako neceg covjek gleda nazad i nemoze da povjeruje da je to uradio, da je izgubio zivce, da vise nije bio svoj sopstveni gospodar. To sto je uradio se nemoze nicim uljepsati ili ublaziti. No za mene nije razlog da se nasladjujem ili da se radujem.
Spahic je mnogo, mnogo dao za nasu reprezentaciju, i kakav da je, nas je.
Svaka cast Mesi.

Freude, schöner Götterfunken, Tochter aus Elysium. Wir betreten feuertrunken, Himmlische, dein Heiligtum. Deine Zauber binden wieder, was die Mode streng geteilt: Alle Menschen werden Brüder, wo dein sanfter Flügel weilt.