A da,i Vida se spominje

Moram priznat da me ova slika dobro nasmijala.
Inter se ove sezone isprofilirao u prosječnu talijansku momčad koja bi htjela igrati u Europi naredne sezone, ali da to ne bude sad „tamo nekakva“ Liga Europe, nego Liga Prvaka. Nije važno što Italija ima samo tri predstavnika u tom natjecanju, nije važno niti to što od Intera trenutno postoji barem šest boljih momčadi na terenu. Klupska povijest generira jedinstvenu ambiciju – crno-plavi se moraju boriti za sam vrh. Međutim, kuća se gradi od temelja. Temelj u klubu koji želi preporod je entuzijastičan trener koji iza sebe ima velike uspjehe i koji zna kako podići demoralizirane igrače i vratiti im vjeru u vlastite mogućnosti. U samom startu sezone, bilo je jasno kako Inter takvu osobu nema. Odlaskom velikog kapetana Javiera Zanettija, otišao je i posljednji obris ratničkog i pobjedničkog duha iz svlačionice kluba sa Meazze. Tadašnji trener Walter Mazzarri pred sobom je imao dvadesetak kvalitetnih igrača od kojih mora napraviti jedinstveni tim koji će do posljednje kapi krvi voditi bitku sa Juventusom, Romom i Napolijem. Smatralo se da je plasman u Ligu Europe minimalan cilj koji će u svakom slučaju biti ispunjen. Walterova rigidnost i nefleskibilnost dovela je klub u očajnu situaciju. Nije bilo igre, nije bilo niti rezultata. Isključivih 3-5-2 nije odgovaralo igračima jer primarna defenzivna sigurnost nije uspostavljena, a sama priča oko kreativne i šarmantne igre Intera zvučala je suviše nerealno. Zaključak vladajućih bio je sasvim logičan, Mazzarriju se zahvalilo na suradnji, a potraga za nasljednikom nije dugo trajala.
Roberto Mancini je odmah nakon svog ustoličenja ispisao svoju listu želja i predao ju bogatom vlasniku Ericku Thoriru. Indonežanin nije kočio renesansu u najavi – osigurane su usluge krilnih napadača Podolskog i Shaqirija, a transferi Brozovića i Santona trebali su kvalitativno proširiti kadar igrača. Krenulo se odmah u taktičku transformaciju što je bio prvi znak ohrabrenja. Napadački limitiranih 3-5-2 Mancini je okrenuo u 4-3-1-2 (slično kao što je Massimiliano Allegri napravio u Juventusu ove sezone) i tako pokrenuo modernizaciju igre te udahnuo život u kreativne veznjake poput Guarina, Kovačića i Hernanesa. Kolumbijac Guarin posljednjih je mjeseci možda i najbolji igrač u klubu jer često zabija i sudjeluje u ključnim akcijama, dok je kod Hrvata i Brazilca situacija malo kompleksnija. Mancini ne uspijeva pronaći dobitnu formulu u kojoj bi njegov tim pružao sigurniju igru u svim fazama. U formaciji 4-3-1-2 tim ima velikih obrambenih poteškoća na protivnički posjed i presing, naročito problemi nastaju u posljednjoj liniji gdje odnosi na relaciji stoper-bek ne djeluju sinkronizirano. Niti kreacija igre nije pohvalna jer Mancinijev Inter niti se zna kolektivno braniti, niti kolektivno napadati. Kompletan tim u ovom trenutku je posve nestabilan i neuigran, taktički neuredan i psihološki pretučen. Da niti sam trener ne zna gdje udara, dokazalo je posljednje kolo. U sustavu 4-3-3 Inter je dočekao katastrofalnu Parmu uvjeren da s njima može kako poželi. Gosti su stali čvrsto iza lopte, zatvorili prilaze svom vrataru Miranteu i posve zaustavili domaćina.
Otpisana Parma nije se uplašila prilike. Udarili su šamar ionako razbijenom Interu usred Milana. Rezultatski, pobjeda i jednima i drugima ne bi previše značila. Ta utakmica bila je prilika za Mancinija i Inter da konačno nekog nadigraju, izigraju, razbiju i pobjede uvjerljivo. Nije završilo dobro kao i mnogo puta ove sezone. Kompletna milanska ekspedicija djeluje izgubljeno i bezidejno što na terenu, što izvan. Zvučat će pomalo utopijski, no što ako su u klubu odlučili iskoristiti drugi dio sezone za taktička iživljavanja novog trenera koji za zadaću ima pronaći dobitnu formulu do naredne jeseni? Bilo kako bilo, Manciniju istječe vrijeme u svakoj varijanti, a pozitivinih pomaka nema. Tika taka, tika tak...
Zanemarimo dio o Guarinu koji je imao samo par onih svojih utakmica ostalo je dobro rečeno.
Izbori
