Post
Postao/la Seyo_TM » 13 apr 2010, 01:40
Država Željo
Četiri dana juna
Jedanaesti juni 1972, peti juni 1998, 13. i 15. juni 2001. U osamdeset godina postojanja jednog fudbalskog pokreta, najvažnije stvari su se desile u nekoliko dana juna. Najvažnija se ipak dogodila u prošlu srijedu, kada je rijeka navijača "Želje" zapljusnula središnju ulicu glavnog grada ove države. "Željo" je stigao u centar i postao veliki. A još jedna generacija igrača i navijača ovog kluba krenula je u osvajanje Evrope. I svog mjesta u legendi o plavima sa Grbavice
Kada se u posljednjim sekundama utakmice lopta od noge Hadisa Zubanovića lagano otkotrljala u mrežu golmana "Sarajeva" Mirsada Dedića, južna i polovina zapadne tribine stadiona Koševo u trenutku su eksplodirale. Hiljade ljudi u plavom neobuzdano su skakali jedni po drugima, ne vjerujući još da im Bog može podariti toliku količinu sreće. I najzagriženijim ateistima te noći, 5. juna 1998. godine, bilo je jasno da je titula šampiona države, osvojena pobjedom nad vječitim rivalom, rezultat nekog božijeg proviđenja. Pravde koju je fudbalski klub sa Grbavice čekao decenijama. Simbolična nadoknada za godine u kojima je "Željo" bio, na ovaj ili onaj način, u opoziciji. Previše radnički, previše skojevski, premalo udbaški, premalo policijski, previše bosanski, premalo beogradski, previše svoj, a premalo državni ili partijski...
U političkim kuhinjama koje su odlučivale ko može, a ko ne smije biti jak u jugoslavenskom fudbalu, "Željezničar" je tretiran kao simpatični, ali mali klub. "Željezničaru" se nije smjelo desiti da postane veliki. Zato je put prve sjajne generacije, one Ivice Osima, prekinut isfabrikovanom aferom, a priča o maestralnim Štrausovim driblinzima zasjenjena lažima o novcu kojim je, navodno, kupljen obraz najstarijeg sarajevskog prvoligaša. Jednom, ali samo jednom, "Željo" je bio jači od politike i prljavog novca, jednom je prevazišao sam sebe i tog 11. juna 1972, usred Beograda, ponizio "Partizana" i vlastitu sudbinu. I postao šampion.
Ali i taj jedan izuzetak mogao je samo potvrđivati pravilo: "Željo" nikada nije dobijao ono što su zaslužili oni koji su ga voljeli. Desetine hiljada ljudi su intimno vjerovale da je došao kraj zle kobi sredinom osamdesetih, kada je druga sjajna generacija "Želje", predvođena Mehmedom Baždarevićem, u idealnom spoju ljepote i efikasnosti, rušila sve pred sobom. Ali tog nesretnog 24. aprila 1985. godine zaustavljeni su na korak od sna. Dvije minute prije puta na finalni susret Kupa Uefa sa slavnim "Realom" iz Madrida, Grbavica se ukočila. Od tog dana Čuhai u uhu svakog iskrenog "Željinog" fanatika zvuči kao - psovka. Prezime igrača mađarskog kluba nad Dolinom ćupova odzvanjalo je godinama kao kletva. Ispunjena 1992. godine, kada su hram fudbala zauzeli i zapalili srpski fašisti.
Da li je iko od hiljada presretnih zaljubljenika u loptu i "Želju", te junske noći prije tri godine, napuštajući stadion Koševo, mislio na apsurdnu sudbinu ovog kluba? Za takvo što jednostavno nije bilo mjesta pored sve radosti, bijesa, sjete, koji su se te noći vijali oko obnovljene Grbavice. Nevjerica da je sudbina prevarena, došla je tek kasnije. U momentu kada je treća sjajna generacija fudbalera ovog kluba počela posustajati u maratonskoj trci za mjesto najboljeg u Bosni i Hercegovini. I upravo tada se "Željo" iskazao kao sila, kao osamdesetogodišnji pokret i energija ljudi koji vjeruju u ideju da ovaj klub zaslužuje da bude veliki. Kada su iza te ideje stali svi navijači, svi igrači, svi čelnici kluba i čovjek iz druge generacije porodice Osim, čuhai se nije mogao desiti. "Željo" je bio spreman na najvažniji put - put pred Vječnu vatru.
"Ovo što je bilo večeras, 30.000 ljudi u centru Sarajeva, 'Željo' u Titovoj, pred Vječnom vatrom, pa to je strašno. Pa mi smo preskočili najvažniju psihološku prepreku u historiji", pričao je uzbuđeni navijač na jednoj od bezbroj malih, kafanskih proslava nove šampionske titule, u još jednoj junskoj noći. Da, "Željezničar" je 13. juna 2001. godine po prvi put u historiji ponosno stigao u centar Sarajeva i nikakva politika ili zla kob nije mogla spriječiti hiljade ljudi da pokažu koliko vole svoj klub ondje gdje će ih vidjeti čitav grad i čitav svijet. Urbi et orbi.
I niko više nije postavljao pitanje da li će "Željo", dva dana kasnije, u još jednoj junskoj noći, stići i do trećeg trofeja u jednoj briljantnoj godini. Te noći 11 mladića u plavim majicama su pokazali mnogo više od činjenice da su trenutno daleko najkvalitetniji fudbalski tim u Bosni i Hercegovini. Pokazali su da klub-pokret postaje veliki. Lopta koju je vođa ove generacije Dželaludin Muharemović rutinski poslao u mrežu vječitih rivala zapečatila je dolazak Velikog Želje u centar ovog grada i države.
Oni koji vole ovaj klub-pokret konačno su dobili "Želju" kakvog zaslužuju. Velikog ali ne i savršenog. Jer u ovoj zemlji ništa ne može biti savršeno, pa ni priča o uspjehu jednog fudbalskog kluba. Zato je slavlje u epicentru Sarajeva počelo uz zvuke najtvrđeg turbo-folka; zato stadion najtrofejnijeg bh. kluba nema ni stolica ni reflektora; zato nije prošlo ni 48 sati od veličanstvene pobjede na Koševu, a trener je preko novina započeo svađu sa upravom oko para koje su dužni igračima… I sve to će biti zaboravljeno jer je turbo-folk proizvod vjernog navijača "Želje", stolice će kupiti, opet, navijači, igrači će dobiti pare, a sukob plahovitog trenera i uvrijeđene uprave bit će završen onom poznatom: novinari su za sve krivi.
Samo jedna stvar nikada neće biti zaboravljena. Morbidna koincidencija ili, opet, božije proviđenje koje je, u borbi sa opakom bolešću, podarilo Pjevaču toliko dana života da vidi kako njegov grad diše u ritmu "Željine" himne, a svaka boja ovih junskih dana u Sarajevu vuče na njegovu - plavu. Jedna od posljednjih objavljenih fotografija prikazuje ga u bolničkom dvorištu s kapom. Na kapi piše: FK Željezničar, Sarajevo.
Zadnja izmjena:
Seyo_TM, dana/u 13 apr 2010, 02:11, ukupno mijenjano 1 put.
...to je Davorin Popovic...
(na nfsbih.ba pise Edis) . Sudio je utakmicu Zeljo-Zvijezda prije nekoliko kola.
