Post
Postao/la boccaccio » 11 feb 2015, 13:47
Malo razmisljam i kopam po svom sjecanju o nasim mladim igracima u poslijeratnom periodu i kako su se razvijali, i sta nam je to donosilo u njihovom sticanju rutine kroz mnoge odigrane utakmice u nasem klubu. I svaki put su se radjale generacije nasih mladih igraca koji su potpisivali prve ugovore bas u ovakvim situacijama ili slicnim situacijama kada je klub u nedostatku novaca.
Ostanem zapanjen kada skontam koji je broj igraca prosao kroz nasu skolu i afirmisao se u klubu, i da su ti periodi uglavnom bili teski, a sa krajnjom posljedicom da kroz jedan period dodjemo do trofeja.
Od one ratne djece gdje su u prva prvenstva usli maltene na moranje da igraju za prvi tim, sjetim se Zubanovica, Biscevica, Guse, Muamera Jahica, Radonje, Senada Zerica, Kruzika, Mulaosmanovica,Fatica itd....lupali su nas svi redom, dok ovi mladici nisu malo stasali i koju godinu kasnije obradovali su nas trofejom, mozda i najvaznijim u istoriji kluba.
Kroz generacije su izlazila nasa djeca iz pogona, potpomognuta nasim malo starijim igracima koji su vecinom bili opet predratna djeca iz nase skole, kao sto su Alihodzic, Adzem...sve su to nasa djeca.
Svima njima nije bilo nimalo lako. U doticaju sa hronicnom neimastinom, nasuprot navijacima koji su uvijek ocekivali samo najbolje od svog kluba. Ti malo stariji navijaci uvijek su na kraju smogli snage da i u najtezim trenucima daju totalnu podrsku ovakvom razvoju samog kluba, cak i po cijenu losijeg rezultata, jer ne moze ti nijedan igrac toliko dobrog i loseg donijeti ako nije bas tvoje dijete. Dijete Zelje. Igraci su to osjecali i kroz strpljenje napredovali do momenata kada su nas znali obradovati peharom.
Emocije su uvijek bile najvaznije u Zelji. Taj osjecaj pripadnosti. Tako su i igraci znali i osjecali gdje i kome pripadaju. Kada kao dijete rastes uz sljaku na Grbavici i kada svaki klizeci start ostavi razderotinu na butnom misicu, svaki od te djece je znao sta to znaci i nadao se da ce jednog dana dobiti onu pravu sansu da na travi njegove najdraze Grbavice, pred istim tim navijacima uleti takav klizeci start a da ne ostane razderotina. I gdje je nagradjen aplauzom. Tada je to bilo najvaznije.
Redali su se Dzeko, Zeba, Svraka, Jamak, Zukanovic, Cocalic, Stilic, Sehic, Zolotic, Hasanovic...i bilo im je tesko. Neimastina, haos u klubu, teski periodi, odlasci na posudbe, pa jedan Obuca koji je na kraju ispao jedan od najboljih strijelaca FK Sarajevo u istoriji, je na treninzima Zelje bio uvijek ubojiti strijelac, ali nije uspio da dobije pravu sansu.
Prva sezona Stilica je bila sezona za zaborav. Dobijao je kao veoma mlad minute na kapaljku, i stavljen je da igra na lijevog veznog ili na krilnu lijevu poziciju. Jedva da je mogao dobiti jednu loptu i tu jednu odmah uprska. Nije se cinilo da od njega moze postati igrac. Odmah sezonu poslije, on je napredovao u prvog igraca ekipe. Za jednog Dzeku je vec poznata prica i sta je sve bilo i kako se desavalo. Zeba nije mogao igrati, pa je lutao po klubovima do svog pravog povratka kada je pokazao zasto je Zeljino dijete vazno i svakom navijacu.
Sehic je bio kritikovan , i fakat je izgledalo da on nece postati dobar golman. Pokazao je da su mnogi navijaci pogrijesili. Ali opet bilo je mnogih koji su svemu tome davali podrsku. Citavoj koncepciji.
Svraka je prvo morao na posudbu da bi u Travniku pokazao da vrijedi i dosao je da ugrabi svoju sansu u voljenom klubu. Postao reprezentativac.
Bilo je tu mnogo gresaka koje klub pravi jer se ne moze odmah i sa sigurnoscu reci da odredjeni igrac moze doci do tog stepena razvoja da kasnije postane cak i reprezentativac svoje zemlje. Ili se nije moglo cekati na njega. Pa je Zukanovic takav primjer.
Sve ovo pisem iz samo jednog razloga. Taj osjecaj pripadnosti.
Mi danas imamo jednu ekipu u kojoj se moze prepoznati situacija iz prijasnjih godina. Djeca kojima je data sansa da ponesu klub u rezultatsko moranje, kroz neimastinu i kroz veliku zahtjevnost danasnjih mladih navijaca.
Oni su dobili sansu da kroz takvu vrstu pritiska ponesu cijelu generaciju u bolje sutra. Kao i ranije , ta djeca nadolaze i potpisuju za prvi tim. Rijad Bajic, Damir Sadikovic, Amir Hadziahmetovic, Kerim Memija, Eldar Hasanovic, Benjamin Colic ( jer zasto ne pomenuti i ove malo starije koji su nasa djeca ) , prije njih Armin Hodzic, Nermin Zolotic, koji su vec nasli svoje mjesto u evropskom fudbalu. Sve su to djeca koja su osjecala pripadnost od samog pocetka i ljubav prema fudbalu i ovom za nas svetom klubu je prisutna kod njih. Svojim kvalitetom su zasluzili da dobiju sansu i da ucine sve nas ponosnim . Zasto bi bilo nemoguce da se u kasnijem periodu sa posudbe vrati mladi Mekic kojem je mozda sudjeno da saceka svoju sansu kaljenjem u drugoj sredini kako je to nekad morao i Svraka. Pa da dodje bolji nego ikada, pun zelje za dokazivanjem one vrijednosti koju je uvijek zelio da pokaze pred navijacima Zelje. Pred svojim navijacima. Pa i taj mali Kasic. Ili nadolazeci Zeric, Beganovic, Mujagic....
Kada Kerim Memija zaigra i kada prodje u Bijeljini kroz jedan prodor gdje ja zazmirim od te njegove siline, racunajuci da ce ga sada ona trojica sto ga napadaju raznijeti zajednickim startom, a on proleti i zabije gol.... i potrce svi njemu, ja otvorim oci i skocim najponosnije se isprsim i vicem ZELJOOOOOOOOOOO, shvatim da Memija osjeti tu svoju pripadnost. Ima tu krv u sebi i to se prepozna. To svaki pravi navijac prepozna.
Kada ugledam da je mali Amir usao u igru , da je dobio loptu, a skontam da on nije ni ublizu punoljetan...krene sa loptom naprijed na dva igraca..direktno u njih ide bez imalo straha. Prodje i izmisli prostor izmedju njih dvojice, proturi loptu do Bajica a ovaj zavrsava akciju golom. Cine me ponosnim, jer skacem kao malo dijete. Nije tu bitan gol, ali je bitno da sam prepoznao pripadnost. Jer vidim kako Memija trci prema njima i kako se zaigrano raduju. Vidim kako nas cine ponosnim.
Kada Dado Sadikovic dodje u poziciju suta i pljusne je onako sanerski, a lopta vristi prema golu, golman je i ne vidi.
Kada se nalazi na 35 metara od gola, a skonta u trenutku da se krilni igrac ubacuje prema sredini ka golu protivnika, a onako je gledajuci na drugu stranu slozi prizemno prema tom igracu, onda shvatim da Dado ima tu fantaziju u sebi.
Kada imas prvog strijelca lige a da je bukvalno dijete doslo iz skole fudbala koje pripada tvom klubu, onda pomislim na to kako on ima slabe uslove u toj ekipi, jer mogu samo da zamislim kako ga Zeba kljuka loptama a on zabija li zabija. Pa se sjetim tog Bajica iz prosle sezone i ugledam istu sliku kao kod Stilica kada je pocinjao i kada ta slika nije bila obecavajuca. Vidim isti napredak u razvoju, ogromnu eksploziju koja ga je danas izbacila u prvog strijelca lige.
Da li njima nesto fali danas. Da. Fali im. A fali im to sto su u razvoju. Sto su pod pritiskom navijaca. Sto ne mogu da se oslobode tog nestrpljenja koje im pritisce ledja i sto ih je strah da ne pogrijese pred onim koga vole. Pred navijacem. U tome vidim prednost jer je to osjecaj pripadnosti. Strah da ne razocaras onog koga volis. Zelja za uspjehom jednog igraca moze biti samo uspjesna onda kada pogrijesis a dobijes aplauz. Zivim za dan kada ce mali Amir dobiti loptu, pogrijesiti, primicemo gol iz kontre, a mali Amir pognute glave biti docekan najvecim mogucim aplauzom. Kada dobije tu povratnu od nas navijaca , on ce postati najbolji igrac naseg kluba. Jer se to zove ljubav i strpljenje prema nekom koga treba istrpiti da bi on naucio vaznu lekciju pripadnosti .
Adzem je nedavno govorio da je za mladog igraca koji pocinje najvazniji momenat prihvatanje od strane publike. To je apsolutno tacno. Koliko god je taj igrac u igri toliko mu uho osluskuje reakciju navijaca.
Mi po prirodi kakvi smo, opalimo po roditeljima a da dijete nije ni primilo loptu kako treba.
Mi navijaci smo ti kojima treba poseban nivo edukacije. Da ispostujes svog igraca. U dobru i u zlu. Postoje mnogi momenti u istoriji Zelje kada se to desavalo. Posebno se odnosi na ispadanja iz one lige i igranje u drugoj ondasnjoj ligi i prepun stadion koji je docekivao nasu ekipu. Ima dosta takvih primjera.
Nije samo uspjeh mjerilo ljubavi. A to mi navijaci ovog posebnog kluba najvise znamo. Jer smo rodjeni da zavolimo upravo takvu sliku jednog kluba, koji ima stalne uspone i padove. Igracima moramo dati ljubav a ne psovku.
Ovo je velika sansa nove generacije koja se stvara i kod igraca i kod navijaca. Trebamo podrzati ovu nasu djecu. Oni imaju kvalitet. Cak i ako se to ne ucini u prvi mah. Kod mnogih igraca se to tako ucinilo. U novijoj istoriji mnogi mladi igraci nisu na pocetku dobro prosli, a postali su Dzeko, Stilic, Zukanovic, Zeba, Jamak, Svraka, Zolotic, Sehic...vremenom su postali imena. Razmislimo o iskustvima takvih igraca i prenesimo ljubav ovim novim nadama Bajicu, Sadikovicu, Amiru, Memiji, Beganovicu, Mujagicu, Zericu, Osmankovicu, Kasicu, Alihodzicu, Durakovicu, Hirosu, Mekicu.....
Tomic je bio i otisao...djeca ostaju. Tomicu sretno, djeco, gurajte najjace sto mozete, jer vi ste Zeljo za kojeg navijamo danas !
http: //fkzeljeznicar.ba/ Najbolji portal za najbolji klub !