Informiraj se malo prije nego nego nastaviš s imbecilnim izjavama jer je ovo prejadno.
Naravno,organizator nikad nije kažnjen nego i dalje divlja i sramoti državu na svakom koraku.'Napad na Maksimir': Neka se nikada ne zaboravi!
"Povod neredima je loša i neprilična odluka policije. Oni nisu smjeli ući na tribinu, to je sveti prostor navijača. Osim ako nisu dovedeni u pitanje životi ljudi, a koliko ja znam, to nije bio slučaj. Kad policija uđe unutra, to je poziv na rat. U ovoj krizi je to vlasti savršeno došlo. Umjesto da pričamo o njihovoj nesposobnosti, pričamo o navijačima. I to je prozirno." - rekao je sociolog Dražen Lalić.
Da li je jedna zapaljena baklja u prilično mirnoj atmosfera Maksimira dovoljan razlog za brutalnu reakciju policije? Ne, mi se nikada nećemo složiti sa službenom, policijskom verzijom u vezi prvosvibanjskih događaja u Maksimiru. Nakon pet dana analize svih činjenica, sigurni smo da je policijska akcija bila unaprijed smišljena i to ćemo Vam pokušati objasniti. A to znači da je netko organizirao sukobe u kojima je jednom čovjeku ispaljen metak u tijelo, deseci muškaraca i žena od 7-77 godina su ozlijeđeni od policijskih pendreka, ljudi su bili premlaćivani na ulicama i u kafićima... Organizator bi morao biti procesuiran i osuđen za pokušaj ubojstva i za napad na goloruki narod. Ovo se ne smije zaboraviti!
Stravična svjedočenja
DJEVOJKA KOJA JE SA DEČKOM DOŠLA NA UTAKMICU:
"Stisnuli su nas uza zid i staklo na rotoru, toliko su nas tiskali, a istovremeno i udarali, da sam ostala bez zraka. Čuli su se jauci djece, curica, dječaka pa i mene. Čekala sam trenutak kada ću se onesvijestiti jer sam hvatala zadnje atome zraka. U tom trenutku puca staklo, svi padamo. Jedina pozitivna stvar u tome je što sam barem došla do zraka."
OBIČAN NAVIJAČ, NIJE ČLAN UDRUGE NAVIJAČA ,SVJEDOČIO POLICIJSKOM POSTUPANJU PROTIV NAVIJAČA KOJI JE ZAPALIO SPORNU BAKLJU:
"Dva su ga policajca držala za ovratnik i vukla po betonskom podu prostora ispod tribine! Bacili su ga u zid, dečko je glavom udario u nj, a onda je za nagradu što se pritom drznuo još ostati pri svijesti, dobio 10-12 nagradnih udaraca pendrekom. Zabava je, međutim, tek počinjala! U tom trenutku, pristiglo je još nekoliko specijalnih policajaca koji su nogama životinjski u glavu stali udarati nesretnika. Što je učinio da je tako razbjesnio policiju? Upalio je baklju! Nismo mogli vjerovati što gledamo, neljudsko iživljavanje, međutim, vidjelo je to još nekoliko desetaka navijača s istočne tribine."
SVJEDOČENJE O DOGAĐAJIMA NAKON UTAKMICE:
"Jeste li ikada bili u situaciji da gazite po ljudima, jer nemate gdje stati? Nema poda, pod je načinjen od bespomoćnih ljudi. Jeste li ikada pali na pod i ljudi padali po vama? Dignuli se i vidjeli da ste ležali na curici od 12 godina? Jeste li ikada vidjeli prestravljenu majku koja drži dvoje djece u plaču dok oko nje oklopljena policija nemilosrdno udara sve oko njih, ni ne puštajući ženu da prođe, nego ih naguravaju i dijele udarce u potiljak?"
SVJEDOČENJE O DOGAĐAJIMA NA ULICI:
"Ja sam bio na sjeveru, stara na istoku. Prvo su nju ispendričili u prvom poluvremenu jer oni samo mlate i uopće ih ne zanima koga! Stara veli da su izvan stadiona neku ženu prebili i da se nije micala i nada se da je živa. Nije joj mogla pomoći jer je bježala dok su je tukli po leđima."
SVJEDOČENJE O ZLOČINU U 'ROTORU':
"Na početku 'rotora' su se na uskom grlu stali sa obje strane i počeli udarati sve redom tako da je malo tko prošao ne primivši udarac. Tada su opet krenuli na nas, a najgore su prošli oni koji su bježali među zadnjima uključujući i mene. Nas 3000 je doslovce trčalo po tome rotoru jer je policija trčala za nama i udarala nas sa tim palicama. Tada se dogodilo ono čega sam se najviše bojao - stampedo. Tokom tog bježanja od podivljalih huligana sa pendrecima i značkama, gro ljudi je palo i bivali su gaženi te je stoga pravo čudo, i hvala Bogu na tome, što nitko nije poginuo. Ali policija nije stala ni na tome; počeli su udarati i one bespomoćne koji su ležali na podu, neki od njih čak i u nesvijesti. "
SVJEDOČENJE O DOGAĐAJIMA U 'ROTORU' I NA ULICI:
"Ljudi, krvavi od krhotina stakla, gdje su između ostalog bili i na desetke žena i djece, trpjeli su strašne batine na podu, nemoćni, većina njih ni krivi ni dužni. Na izlasku sam zatekao još goru scenu, dva-tri dečka, u lisicama, leže na podu, u tom trenutku četvorica specijalaca iz ČISTA mira nasrću na njih lupajući ih teškim čizmama po glavi od koji jedan od siline udarca se na mjestu onesvešćuje.... Heysel 1985., Hillsborough 1989., vrlo lako se mogao desiti i Maksimir 2010."
SVJEDOČENJE O NAPADU NA INVALIDA U KOLICIMA:
"Kada je izbijao sve veći incident još iza sjeverne tribine išao je invalid u kolicima po cesti i htio je proći i maknut se, a jedan u skupini policajaca je prislonio nogu na bocni dio kolica i prevrnuo ga kao da se ništa nije dogodilo i onda je meni puknuo film i tada su mi stvarno pali u očima. Nisam mogao spavati, jer ove scene koje sam jučer doživio stvarno nisu normalne, pa to ne može normalna osoba napravit, to je ta neljudskost, neka si međusobno organiziraju turnire boksa, a ne da jadnu djecu i žene i starce tuku. U očima im se mogao vidjeti bijes, kao da smo im nešto skrivili, kada bi mi netko barem mogao objasnit ili pokušat objasnit zašto su ti ljudi takvi."
SVJEDOČENJE O 'NAPADU NA MAKSIMIR':
"Mi znamo istinu. Mi znamo što se sve događalo. Mi znamo kako su ljudi tamo stradavali. Ovo je bilo van ikakve sfere huliganizma i sukoba navijači-policija. Ovo je bio detaljno isplanirano premlaćivanje velikom većinom nedužnih ljudi!"
Kratki intro
Većina ljudi ovo ne zna, pa evo ukratko: prošle sezone igrali su u Maksimiru Dinamo i Hajduk kada je policija također izvršila nasilnu intervenciju na sjevernoj tribini. Već tada je to bila jako čudna situacija, jer je policija bez nekog očitog razloga ušla u masu i to pendrecima mlateći svakoga koga su uspjeli dohvatiti. Još čudnije je bilo gledati to u TV prijenosu, jer je režiser čak 5 minuta ignorirao događanja na terenu, već se isključivio bavio prikazivanjem tribine, baš kao da je bilo planirano ostaviti snažan dojam u javnosti o navijačkim izgredima.
Naravno, kasnije se danima pisalo o huliganima, radile su se političke emisije o navijačima i riječ 'huligani, huligani' je upornim ponavljanjem režimskih medija ušla u narod kao asocijacija za svakog navijača.
Već tada su neki kolege novinari tvrdili da je akcija policije bila unaprijed planirana zbog skretanja pozornosti na dnevno-političkih problema (štrajkovi glađu, nezadovoljstvo radnika i seljaka, itd...).
Sada je jasnije da je to politici i policiji bila baza za ovo što se dogodilo 1. svibnja, huligan je u očima javnosti bio svaki čovjek koji je na tribini i bila je dovoljna samo još jedna policijska akcija da se narodu prikaže problem sa divljim huliganima kao nešto što se može iskorijeniti samo i isključivo još represivnijim zakonom. Divljaci sa pendrecima i pištoljima su tako zbog jedne baklje izvršili 'Napad na Maksimir'.
Analiza činjenica 'Napada na Maksimir'!
Već pet dana analiziramo što se dogodilo na maksimirskom stadionu 1. svibnja i naš je zaključak da je to bez dvojbe bio unaprijed organizirani napad na do tada mirnu masu ljudi koja ničime nije izazvala akciju policije. Jer, što god navijači napravili, sigurni smo da se ovo nije moglo izbjeći.
Krenimo redom. Splitski navijači koji su iz Dalmacije išli na utakmicu bili su zadržani kod nedovršene Sveučilišne bolnice kako bi ih policija organizirano autobusima prebacila do stadiona. Već tada, u popodnevnim satima, navijači Hajduka osjećali su da se nešto čudno događa. Evo svjedočanstva jednog pripadnika Torcide: "Pri dolasku na parkiralište Sveučilišne bolinice primjetio sam da se danas nešto čudno događa. Ljudi su pri pretresu matretirani, gurani na aute, sa sebe su morali skiniti čak i sunčane naočale, svatko tko je nešto krivo rekao bio je priveden. Sve je bilo nekako čudno i neobično... nepotrebna represija s obzirom na broj navijača... Izgleda da im je želja bila isprovocirati nas pa da mi postanemo po nečijoj naredbi glavna vijest."
Ono što je također bilo jako čudno toga dana jest činjenica da iako se očekivao, i stvarno bio, poluprazan stadion, broj policajaca bio je duplo veći nego kada se očekuje potpuno pun stadion.
I onda je počela utakmica. Analizirali smo snimku cijele utakmice (tv prijenos HRT-a) i analizirali smo snimke koje su snimili Mađari (oko 45 minuta materijala koji isključivo pokazuje navijače) koji su došli za navijački portal 1899.hu snimati navijače Dinama i Hajduka na najvećem hrvatskom derbiju. I velika je sreća da postoje te 'mađarske snimke', jer one nedvojbeno dokazuju da navijači nisu napravili apsolutno ništa što bi izazvalo ovakvu reakciju 'huligana sa pendrecima i pištoljima'.
Jednostavno, čini se da je plan bio ovaj: Na poluvremenu, u trenutku kada se ugase kamere HRT počinje napad na narod i napad traje do kraja odmora između poluvremena kada se kamere pale. Policija je čak tražila da drugo poluvrijeme kasni kako bi mogli izvršiti misiju.
Da je to istina pokazuju ove činjenice. (još jednom veliko hvala Mađarima, bez njih bio ovo bilo nemoguće dokazati). Dakle, policijski plan je bio pojačana brutalnost u poluvremenu, nije ona jedna baklja nikakav razlog dolaska policije na tribinu, jer da je to bio razlog onda bi policija reagirala i tri puta ranije u prvom poluvremenu kada su baklje bile zapaljene na sjeveru i jugu. Ne, tada nije bilo reakcije policije, čekalo se poluvrijeme.
Još jednom ponavljamo, u analizi TV prijenosa prvog poluvremena i snimki navijača nema niti jedan opravdani razlog za policijski napad na masu! Niti jedan! Jedna baklja nije razlog napada! Pa svi vi što ste gledali utakmicu siguran sam da ste na poluvremenu pomislili 'kakva je ovo utakmica, dosadno i idealno za zaspati'. Ništa se ni na tribinama nije dogodilo što bi bilo niti na granici neuobičajenog za derbi Dinama i Hajduka. Ništa! Živa dosada!
I onda u analizi dolazimo do važnog trenutka. Igrala se 44. minuta kada je HRT prikazao kadar na kojemu se vidi da se policija raspoređuje po tribinama i zauzima borbene položaje. Tada je HRT još dvije minute pratio utakmicu, još dvije-tri minute je ostao u prijenosu jer su izjave davali Milan Badelj i Jurica,odnosno Boris Pandža. Ni tada se na tribinama apsolutno ništa nije događalo što bi dalo ikakvog povoda za policijski napad, a policija je na tribinama bila raspoređena već više od 5 minuta. Pet minuta su bili na tribinama, a ništa se nije događalo!
HRT je prekinuo prijenos prvog poluvremena i onda je počelo. Mađarske snimke kaosa u poluvremenu traju skoro 10 minuta, na njima je vidljivo da su policajci 'zauzeli' položaj na istočnoj tribini i na vrhu sjevera i povremeno su najbližeg čovjeka opalili sa pendrekom. I onda su tako čekali dvije minute iako se tada na tribinama apsolutno ništa dramatično nije dešavalo. Jednostavno su policajci strpljivo čekali reakciju nekog pojedinca da mogu napasti masu. I to su i napravili. Odjednom je policija krenula prema masi, udarala je na sjeveru svakoga tko je bio u dohvatu, masa od 2000 ljudi je počela trčati preko stolaca prema dnu tribine, jer divljaci sa pendrecima su bili u pohodu. Snimke pokazuju preplašena lica običnih ljudi, pokazuju kako ljudi mole policiju da ih ne udara, strah se jasno vidi na snimkama. Neki navijači su tada počeli bacati stolce i baklje prema policiji, koja je bila opremljena kagicama i pancirkama. Reakcija policije je bila šokantna. Policajci su organizirano počeli te iste stolce bacati u masu, ljudima su teški stolci padali na glave običnih ljudi na kojima nije bilo zaštitnih kaciga, stolci su se odbijali od jednu na drugu glavu. Snimke pokazuju da je policija bacila najmanje 30 stolaca sa vrha tribine prema ljudima. Isto tako postoje snimke na kojima se vidi da je policija bakljama gađala ljude, a najšokantniji dio snimke je onaj kada policajac baca 'topovski udar' među masu i uzrokuje snažnu eksploziju.
U međuvremenu su se događale stvari koje se ne vide na snimkama, jer su se žestoka premlaćivanja dogodila u hodnicima i WC-ima stadiona. Svjedoci, među njima stariji ljudi, djevojčice i djeca, kažu da se nikada tako nisu bojali. I to onih koji bi ih trebali štititi. Divljaci sa pendrecima su mlatili svakoga koga su mogli dohvatiti, a neke ljude su čak tukli i kada su od udaraca izgubili svijest. Šokantna svjedočenja još su jedan dokaz 'Napada na Maksmir'.
Sreća da poluvrijeme ne može trajati sto godina (iako, ponavljamo: policija je naredbom produžila pauzu u poluvremenu za dodatnih pet minuta), pa su se napokon odašiljanjem slike sa stadiona policajci počeli povlačiti. U početku prijenosa drugog poluvremena HRT je prikazao snimku od par minuta ranije kada je trajao sukob policije i ljudi na tribinama, ali u trenutku nastavka prijenosa policija se povukla sa tribine. I tu dolazimo do još jednog zanimljivog detalja. U trenutku kada se policija povukla, sljedeći kadar pokazuje tunel gdje su čekali igrači već nekoliko minuta i bilo je jasno da je tek tada, kada je policija završila svoj pohod, došlo odobrenje igračima i sucima: Sad možete na teren!
Analizirajući snimku drugog poluvremena jasno je da policija više nije uopće reagirala, oni su misiju izvršili, iako je i u nastavku bilo baklji i na sjeveru i na jugu. Dakle, policija ne reagira na baklje u prvom i u drugom poluvremenu, nego svoj rušilački pohod izvrši tijekom pauze između dva poluvremena. Jasno je da baklje zapravo nisu imale nikakav utjecaj na reakciju policije!
Ono što se kasnije dogodilo bilo je nešto što organizator 'Napada na Maksimir' nikako nije želio. Stvari su izmakle kontroli. Ljudi na tribinama bili su svjesni što se dogodilo, masa je bila poludivlja, no to nije ništa u odnosu na činjenicu da je policija izgubila kontrolu. Naime, kada su saznali da im je kolega ostao bez oka, interventni policajci su krenuli u osvetnički pohod i onda su na rotoru (kružni hodnik za spuštanje sa tribine) sa obje strane opkolili ljude i počinili težak zločin.
Ovo je svjedočenje srednjovječne gospođe: "Potjerali su nas prema izlazu vičući 'marš van, stoko', a kad su navijači počeli bježati kroz rotor, trčali su za nama, udarajući sve i svakoga. No, kad smo došli do izlaza, novi šok – van se nije moglo. Vrata su bila zaključana, a čuvali su ih i dušobrižnici u policijskim odorama, udarali su sve oko sebe i tjerali nas natrag na tribine. Iako imam dovoljno godina i možda bi bilo primjerenije da žena mojih godina u subotu popodne doma peče kolače, ipak sam odlučila otići na utakmicu. Nisam mogla ni slutiti da će me netko tko bi mi po godinama mogao biti sin udarati palicom i nogama samo zato što volim nogomet, volim Dinamo i volim Zagreb. A upravo to sam doživjela… "
"Tukli su pored mene ljude koji nisu pravili probleme, a krenuli su i na mog prijatelja koji je na utakmicu došao sa slomljenom nogom. Na 'rotoru' su natjeravali ljude psujući i vičući "nećete izaći živi". Spreman sam i svjedočiti na sudu o svemu što sam doživio", rekao je vidno potreseni svjedok, pokazujući pisano svjedočanstvo svog 58-godišnjeg prijatelja.
"Pored mene stajao je mlađi čovjek i na rukama držao dijete od nekih 5-6 godina, bjesomučno su ga udarili po vratu i leđima, nekom starijem gospodinu razbijene su naočale i raskrvavljena glava jer je tijelom pokušao zaštititi djevojčicu od nekih 10-ak godina koja je bila s njim." - kaže očevidac 'Napada na Maksimir'.
Kada je prestao policijski teror unutar stadiona, divljaci sa pendrecima kaos su nastavili na ulicama i ugostiteljskim objektima. Mlatili su ljude koji su čekali tramvaje i autobuse, ulazili su u kafiće i mlatili ljude... Policijski teror je trajao.
I onda 15-tak minuta nakon utakmice šok. Policajac je pucao u čovjeka. Naravno, službena verzija ovog događaja je toliko prizemna da uopće nije jasno kako postoje ljudi koji vjeruju policiji. Naime, Bijelić, načelnik PU zagrebačke je iznio takvu priču da to nitko normalan ne može povjerovati. Ali, o stradavanju Marija Galića i Bijelićevom obraćanju javnosti malo kasnije.
Ovaj dio smo počeli sa Torcidom, pa ćemo i završiti. Dakle, onaj navijač koji čije je svjedočenje pokazalo da su 'stvari cijelo vrijeme bile čudne', nažalost imao je dobar osjećaj toga popodneva. No, to nije kraj njegove priče. On je, naime, sa ostatkom navijača sa maksimirskog juga morao ostati na tribini 2 sata nakon utakmice, a kada im je pola sata iza ponoći napokon dozvoljeno da krenu u autobuse i oni su osjetili pendreke divljaka sa kacigama:
"Smatram da se sad treba napraviti veliki prosvjed u Zagrebu ili svako u svom gradu, da se svi hrvatski navijači okupe kao što smo se okupili za Vukovar i zajedno uđemo u ovu borbu, jer u najgorim snovima nisam mogao i nisam želio vjerovati da bi se 'slučaj Žilina' mogao dogoditi u Hrvatskoj... " - rekao je navijač Hajduka.
Nekoliko dana kasnije
Misija je izvršena. Samo tko ju je izvršio? Tko nakon ove brutalne akcije nešto traži? Evo par naslova iz režimskih medija: "Državni vrh osudio je navijačke nerede nakon derbija", "Karamarko i Kosor: Policiji trebaju veće ovlasti", "Karamarko: Policajci su se branili, nije bilo prekomjerne uporabe sile".
Režimski mediji su odrađivali posao, pisalo se što se moralo, državni vrh želi veće ovlasti policije. Mnogi misle da je to priprema policije za prosvjede građana zbog situacije u koju ih je državni vrh doveo. Sada imamo vijest da je u sukobu sa policijom ranjen i u kritičnom stanju jedan čovjek, pa da li je onda nemoguće da sa povećanjem ovlasti policiji jednog dana budu naslovi "U sukobu policije i građana 5 mrtvih na Trgu Bana Jelačića". Da li da im dopustimo da nas ubijaju na ulici?
Sociolog Dražen Lalić kaže: "Povod neredima je loša i neprilična odluka policije. Oni nisu smjeli ući na tribinu, to je sveti prostor navijača. Osim ako nisu dovedeni u pitanje životi ljudi, a koliko ja znam, to nije bio slučaj. Kad policija uđe unutra, to je poziv na rat. U ovoj krizi je to vlasti savršeno došlo. Umjesto da pričamo o njihovoj nesposobnosti, pričamo o navijačima. I to je prozirno."
Da je akcija policije bila čudna, misli i sociolog Benjamin Perasović: "Ne znam niti jedan slučaj ozljeđivanja navijača od pirotehničkih sredstava. Ja se pitam kolika je bila stvarna opasnost od baklji? Navijači Bayerna i Intera su palili baklje, je li ih tko izvodio? Čovjeka se moglo sankcionirati prepoznavanjem, a ne ulaženjem u masu", mišljenja je Perasović.
"Ne kažem da ga je trebalo nagraditi, no sjećam se utakmica i derbija u kojima se drukčije tome pristupalo", naglasio je Perasović, pa kritički prema dijelu medija donio sud:
"Čovjek koji nije bio na utakmici stekao je dojam o razularenoj gomili koja je tražila krv. Kasnije se išlo odgovarati očekivanjima ljudi. U slučaju ovakve krize to su populizam, represija... To je bio jedan prikaz. Niste vidjeli stampedo u rotoru, premlaćivanje ljudi na stanicama, ulaženje u kafiće. Preko interneta mogla se dobiti drukčija slika, ne samo ona u kojoj se zadovoljavaju populistički impulsi", rekao je između ostalog Perasović.
Načelnik kriminalističke policije Vitomir Bijelić poseban je lik u ovoj priči. Ono što je on govorio u jednoj od najgledajiih emisija u Hrvatskoj toliko je bolesno i nevjerojatno, da čovjeku odmah mora postati jasno da policija niti ne može funkcionirati normalno ako ima ovakvog načelnika od kojeg prima naređenja. Na pitanje zašto se ranjenom navijaču nije pomoglo više od sat i pol, on kaže: "Nije se žalio, nije ni znao da je ozlijeđen dok to nije primijetio jedan od policajaca, koji mu je podigao majicu i prvi shvatio da je navijač ranjen." Istaknuo je kako je riječ o medicinskom fenomenu!?!? Naravno, kontaktirali smo neke liječnike da nam pokušaju pojasniti taj fenomen i jednoglasno su rekli: "Gnjusna laž. Zamislite da vi imate metak u želucu, ako bi ostali pri svijesti, bol bi bila nepodnošljiva. Da imate metak u želucu vrištali bi od bolova. Alkohol u tom slučaju može jedino minimalno ublažiti bol, ali ne toliko da čovjek ne zna da je ranjen, već samo da umjesto vrištanja vaša reakcija bude zapomaganje!" Treba napomenuti da je taj isti načelnik policije izjavio da o ranjavanju navijača nisu znali niti službenici u postaji u Petrovoj, niti službenici koji su vršili prijevoz ranjenog navijača do postaje, a niti policajac koji je pucao to nije znao!?!? Ponavljamo, policija tvrdi da čovjek kojeg su obučavali godinama nije znao da je povukao okidač!
Ako policijski načelnik ima toliko ludosti da pred stotinama tisuća gledatelja priča očigledne neistine i manifestira svoj bijes u odnosu na predstavnika građana u TV studiju, i to riječima: "Ja sam policijski načelnik, a vi građanin i neću dozvoliti.....", onda je svako raspravljanje suvišno. Načelnik je uvjeren da je on osobno vlast u ovoj državi i da mu se građani ne smiju suprostavljati. Iako nije toga svjestan, time je priznao bit stvari: da ne priznaje ustavni poradak RH. Prema kojemu je obrnuto: građani su vlast, a policija je samo servis građanima u obnašanju vlasti.
Policija se zadnjih nekoliko dana žestoko trudi opravdati za zločine koje je počinila, pa drastično mijenja uobičajenu praksu. Naime, nikada nakon nekog kriminalnog djela nismo čuli nikakve informacije osim 'istraga je u tijeku' i nikada ranije policija nije objavljivala video materijale koje koristi kao dokaz protiv pojedinaca. No, ovoga puta načelnik Vitomir Bijelić ured istrage javnosti nudi 'ekskluzive', a napad pojedinca na zaštitara prikazuju kao opravdanje za premlaćivanje nedužnih.
Reagirao je i Tin Gazivoda, ravnatelj Centra za ljudska prava: "Policija nije intervenirala, nego tukla. Čini mi se da je ovdje došlo do nepotrebne policijske reakcije koja je dovela do drugih komplikacija. Ako već postoje nadzorne kamere, policija nema što tražiti na tribinama. Došlo je do kršenja ljudskih prava na više razina, a policija se ponaša kao da se ništa nije dogodilo. Ne pokušavam zaštititi huligane, samo želim da se zakon provodi kako treba i da se prekršitelji kažnjavaju. Situacija je sve ozbiljnija, ali taj se problem ne smije rješavati davanjem većih ovlasti represivnim mjerama."
Ranjeni Galić
Nakon svega upitna je i istinitost službenih osoba o slučaju ranjavanju Marija Galića. Naime, navodno je Galić bio jedan od najagresivnijih u napadu na civilno vozilo u kojem su bili policajci u civilu. Službena priča kaže da je Galić otvorio vrata automobila i da je pri napadu na policajca koji je bio unutar vozila došlo do hrvanja i naguravanja, pa je policajac dohvatio pištolj kako bi hicem u zrak rastjecao napadača, no pištolj je slučajno opalio i metak je završio u trbuhu Galića.
Da li je to normalno postupanje policije? Gdje su tada bila ostala trojica policajaca iz vozila? Zašto oni nisu reagirali ranije da spriječe situaciju u kojoj napadnuti policajac mora vaditi oružje? Zašto oni nisu izašli iz vozila i pucali u zrak ili uz prijetnju pištoljem priveli napadača?
Još nešto u vezi napada na policajce u automobilu. Ljudi koji su sudjelovali u tom napadu tvrde da oni uopće nisu napadali policajce, već su dobili informaciju da se u vozilu nalaze navijači Hajduka i da je isključivo to bio razlog napada. Tvrde da uopće nisu znali da su to policajci.
Policijsko tretiranje Galića u policijskoj postaji toliko je nezumljivo da nije niti čudo da načelnik Bijelić mora ispričati priču, za koju svatko tko ju je slušao zna da je laž! Takvo brutalno ignoriranje ranjenog čovjeka uopće nije pojmljivo. I ne samo to, takav ranjen bio je meta divljih policajaca, koji su ga dok je imao metak u tijelu udarali po glavi. Svjedoci tvrde na je bio natečen i sa razbijenom arkadom.
"Već kad su ga doveli izgledao je jako loše. Ruke su mu bile iza leđa, bio je u lisičinama. Tjerali su ga da stoji na nogama iako je bio sav natečen, jer su ga vjerojatno tukli, i tužio se da mu nije dobro", kaže svjedok koji je s ranjenim Galićem razgovarao nekoliko minuta prije nego što su ga pustili iz postaje.
"S obzirom na to da smo mi bili privedeni samo preventivno, oko 23.40 vratili su nam stvari i rekli nam da nas puštaju. U prolazu smo vidjeli Galića koji je podigao majicu i pokazivao nam da je ranjen. Obratio nam se policajac koji nam je kazao da 'mi nemamo što s njim razgovarati', dok je njemu odbrusio kako mu je 'već rekao da bude u kutu'. Dakle, očito je da se on već tužio da je ranjen", kaže naš sugovornik koji niti nakon izlaska iz postaje nije vidio da dolazi Hitna pomoć koja je, prema Bijelićevim riječima, Galiću pružala pomoć samo nekoliko minuta kasnije.
"Pričao sam s još jednim dečkom koji je bio priveden i koji je u policiji ostao nakon što su mene pustili. On kaže da Galiću nije pružena pomoć još barem pola sata nakon mog izlaska", završio je svjedok.
Dakle, čovjek koji je ranjen oko 22:20. prvo je bio maltretiran u vozilu koje ga je prevezlo do policijske postaje, a onda i tamo, da bi medicinsku pomoć primio tek dva sata nakon ranjavanja.
Što je o ovome rekao profesor Žarko Puhovski? "Za mene je glavno pitanje kontrole nad policijom. Sad je postalo jasno da nad policijom nema nepristrane vanjske kontrole. Ovo moramo uzeti kao povod za nove zakonske propise o kontroli nad policijom. Policija uopće nije odgovorila na prigovor da je čovjek više od sat vremena proveo u policijskoj postaji propucan i da je zbog toga vjerojatno i došlo do komplikacija njegovog zdravlja. On je mogao biti i najgori zločinac, ali nitko ne smije toliko dugo kao ranjena osoba ležati u policijskoj postaji bez pomoći. Nikoga se ne smije ostaviti da leži u policijskoj postaji ranjen, a ono što ja uvijek govorim: policijska postaja je prvo mjesto zaštite ljudskih prava ili nemamo normalnu državu!"
Stradali policajac
Kristijan Trokter, policajac iz Varaždina, ostao je bez oka u policijskoj akciji 'Napad na Maksimir'. Kako je rekao sociolog Lalić, kojem je posao analiza ovakvih situacija: "Kad policija uđe na tribinu, to je poziv na rat.", a slično je rekao je sam Troker: "Prošao sam svašta u 14 godina rada u policiji, ali ovo je bio pravi rat." Nakon svega što smo analizirali jasno je tko je bio agresor u tom 'ratu', a kako svaki rat ima svoje žrtve onda je gubitak jednog oka na strani agresora zapravo mali gubitak. Ipak, treba nam biti žao tog policajca Troktera, jer kada mu se slegnu emocije, a možda i izađu neki novi dokazi onda će taj čovjek možda shvatiti da je on jedan od onih koji su najozbiljnije stradali zbog sulude naredbe o 'Napadu na Maksimir'. Možda će shvatiti da mu je oko zapravo uništio režim.
Cenzura režimskih medija
Možda najgore od svega jest što se na ovom primjeru mogla kristalno jasno vidjeti razina cenzure u najvećim hrvatskim medijima, koji su o 'Napadu na Maksimir' danima izvještavali isključivo jednostrano, bez volje i želje da saslušaju drugu stranu. Nije pomogna niti velika količina svjedočanstava, video snimki i emailova koje su imali u posjedu, oni su objavljivali režimske pamflete u kojima su dominirale ove fraze: "huligani, huligani" i "veće ovlasti". Veći dio tih medija uopće nije prenio nikakvu informaciju da tamo negdje postoje neki ljudi koje je prebila policija bez razloga, jednostavno oni su na strani režima i to je nešto što svatko tko ovo čita treba zauvijek zapamtiti. Nikada više im ne treba dati 4-6 kuna za novine. Oni su zlo ovog društva, oni su dio organiziranog kriminala, oni štite mafijaše. Svi vi koji radite za njih sramite se!
Neka se nikada ne zaboravi 'Napad na Maksimir'
Ne dopustimo da se ovo zataška. To nije Hrvatska koju želimo! Molimo Vas sve koji imate bilo kakav utjecaj u medijima da pišete o ovome, neka vrijeme donese još dokaza i svjedoka i tako ćemo napraviti boljim društvo za naše stare dane, bolje društvo za našu dijecu.
"Stisnuli su nas uza zid i staklo na rotoru, toliko su nas tiskali, a istovremeno i udarali, da sam ostala bez zraka. Čuli su se jauci djece, curica, dječaka pa i mene. Čekala sam trenutak kada ću se onesvijestiti jer sam hvatala zadnje atome zraka. U tom trenutku puca staklo, svi padamo. Jedina pozitivna stvar u tome je što sam barem došla do zraka."
"Jeste li ikada bili u situaciji da gazite po ljudima, jer nemate gdje stati? Nema poda, pod je načinjen od bespomoćnih ljudi. Jeste li ikada pali na pod i ljudi padali po vama? Dignuli se i vidjeli da ste ležali na curici od 12 godina?"
Neka organizatori ove brutalne akcije budu kažnjeni i zatvoreni što duže. Organizatori bi morali biti procesuirani i osuđeni za pokušaj ubojstva i za napad na goloruki narod. Ovo se ne smije zaboraviti!
