sloboda72 je napisao/la:Nikog ali to je malo duža priča. Odgovorit ću narednih dana.klma1 je napisao/la:Za ove stare sveznalice imam pitanje, ne mogu nikako da nadzem na Internetu, koga je Sloboda prije 92 prodala od igraca u neku od liga petice?
Vezano za odlaske fudbalera u Lige petice. Prije 1992. Lige petice nisu postojale na ovaj „globalistički“ način. Upravo od 1992. godine uvedena je umjesto Kupa evropskih šampiona (KEŠ), Liga prvaka. Dok je bio KEŠ jedna država imala je jednog predstavnika prvaka te zemlje. Od 1992. uvedeno je favorizovanje pet država na poznatom „principu- petice.“
Do 1992. države zapadne Evrope, ne samo Njemačka, Engleska, Italija, Španija i Francuska, nego i ostale imale su pravilo da u njihovim klubovima igraju najviše dva stranca. Engleska je čak zadugo bila samo na jednom stranom van -ostrvskom igraču. Nisu se brojali Škoti, Velšani i Irci.
Fudbaleri sa prostora EX-JU, su opet po zakonu i propisima države mogli ići vani tek poslije 27. godine i odsluženog vojnog roka od 15 mjeseci. Čast da naprave dobar transfer imali su samo reprezentativci Jugoslavije.
Nepisano pravilo bilo je da rijetko koji igrač koji nije u C. Zvezdi, Partizanu, Hajduku i Dinamu može u Reprezentaciju.
Gdje su bili igrači „Slobode“?
Prvo – „Sloboda“ je davala solidne Ugovore svojim igračima. Nakon prvog 4-godišnjeg Ugovora, slijedio je drugi koji je značio dobivanje stana i zaposlenja supruge. Ti ljudi su uglavnom mladi stupali u brak. Primanja fudbalera bila su enormno velika u odnosu na obične plate zaposlenih, bilo radnika, inžinjera, profesora ili doktora medicine. Dakle, mogli su da štede. Isto tako treba naglasiti da primanja zapadno-evropskih fudbalera nisu bila ni blizu današnjim. Jesu bila veća ali ne ovako i ovoliko veća. Trećim Ugovorom od 4 godine, uglavnom i poslednjim, naš igrač dobivao je garanciju da će kad „objesi kopačke o klin“ dobiti solidan posao. Treba napomenuti da se uveliko gledalo kroz prste fudbalerima vezano za školovanje, i uglavnom su pohađali večernje škole ili radničke univerzitete i dobivali diplome. Još treba reći kada je „Sloboda“ u pitanju da su svi fudbaleri morali biti članovi Saveza komunista i da je u Klubu postojala partijska organizacija. Članstvo u Partiji je donosilo ogromnu prvilegiju.
Proizilazi da „Slobodini“ fudbaleri nisu ni imali razloga tražiti hljeba preko pogače, tj. da su u „Slobodi“ rješavali egzistencijalna pitanja.. O generaciji koja je dobivale i poslovne prostore, uz sve ovo gore navedeno, da i ne govorim. Ali, ipak, neki su i odlazili smatrajući da mogu da se dokažu u većim klubovima Jugoslavije ili u inostranstvu.
- Rizah Mešković je 1973. prešao u „Hajduk“ iz Splita. Odmah je postao reprezentativac, doduše rezerva Mariću iz „Veleža“. Ali je išao na Svjetsko prvenstvo 1974. u Njemačkoj. Nakon „Hajduka“ prešao u Holandiju u Klub AZ ALKMAR.
- Rah.Jusuf Hatunić je 1976. otišao u „Partizan“. On je, istina, bio na spisku reprezentativaca za Svjetsko prvenstvo 1974., ali su ga Zvezdini igrači, posebno Karasi, provocirali kao bosanca i kad mu je dotužilo pomeo je patos sa njima i „poselamio“ se sa selektorom Miljanićem. Prelaskom u „Partizan“ vraćen je u reprezentaciju. Iz „Partizana“ prešao je u Tursku.
- Igrajući u „Slobodi“ reprezentativni dres obukli su: Hukić Mustafa, Jašarević, Šećerbegović (A reprezentacija); Mulahasanović, Kovačević M., Džafić i Sadiković (Mlada reprezentacija). Hukić je kao i prije njega Miralem Fazlić otišao igrati fudbal u SAD-e. Prije toga otišao je iz „Slobode“ u Osijek ljutit što su mu ponudili slabe uslove za Ugovor.
- Jašarević, Šećerbegović, Kovačević, Džafić, Tomić su otišli u turske klubove.
- Cvijetim Blagojević je otišao prvo u C. zvezdu, a zatim u Tursku.
- Fahro Omerović u „Partizan“ pa postao reprezentativac Jugoslavije, onda otišao u Tursku.
- Mulahasanović je otišao u Aris iz Soluna, ali prije toga mu je propao prelazak u Čelzi jer nije imao niti jedan nastup u A reprezentaciji.
- Ismet Hadžić prešao je u „Dinamo“ kod Blaževića i osvojio dugo očekivanu titulu za „Dinamo“ Osim njega u „Dinamo“ je otišao i Ivan Cvetković“- Tarzo“, centarfor, u „Slobodu“ došao iz Županje.
- Cvijan (Cviko) Milošević je iz „Slobode“ otišao u Belgiju (Lijež). U „Slobodu“ došao iz Banovića
- Nail Beširević prešao iz „Slobode“ u Portugal
- Mitar Lukić je gotovo sredio prelazak u Manhajm u Bundes ligu, ali „Sloboda“ je postavila nemoguć odštetni zahtjev. Čak su tražili da daje i dio plate „Slobodi“.
Lukić je u „Slobodu“ prešao iz Bratstva, Gračanica.
- Konjić predratni igrač, čim se zaratilo preko Hrvatske dopuzao do Monaka, igrao kod Vengera, a zatim u Koventri u Engleskoj.
To je stanje do 1992. Poslije rata, a i uz rat nastala je sasvim druga priča.
Mirza Mešić je kao mlad igrač prešao u Nant u Francusku, a Said Husejnović u Verder u Njemačku (obojica neslavno, nažalost). Najveći klubski domet napravio je Mersed Kovačević igrajući za „Galatasaraj“ polufinale Kupa šampiona Evrope (Liga prvaka), protiv rumunske ekipe „Steaua“ iz Bukurešta.
Naravno, da je „sir“ Đorđe Gerum kao sir Alex Ferguson mogao ostati u „Slobodi“ 25-30 godina, „Sloboda“ bi, sigurno, razbila“ veliku četvorku“ i to bi postalo „velika petorka“, ali ....................
sve to je začinila pobjeda naše Slobode, a meni ostala nikad ljepša uspomena od mečeva na Tušnju! međutim, kao što rekoh, ko zna da l' i ko zna kad opet?
