Kad vec osvjezavamo
Miljenko Jergović: Fudbalska krađa
Tekst koji je nedavno aktualiziran na nekim grupama na Facebooku, prvobitno je objavljen u rubrici Historijska čitanka u magazinu Dani, u julu 1999.
Imena nogometnih sudaca izgovarala su se uz neizostavan dodatak mjesta iz kojeg dolaze. Niko nikad nije rekao samo Dušan Maksimović, nego su svi uvijek govorili - Dušan Maksimović iz Novog Sada, pa Hamid Ihtijarević iz Sarajeva, Marijan Raus iz Varaždina, Stipe Glavina iz Klisa, Damir Malovinović iz Rijeke, Lado Jakša iz Ljubljane, Osman Jusufbegović iz Sarajeva...
A bio je i jedan Trajče Mađoski iz Tetova. Taj Mađoski sudio je utakmicu "Dinamo" - "Željezničar" u Zagrebu jedne od onih nekih godina početkom ili sredinom osamdesetih. Igralo se peto ili šesto kolo, "Dinamo" je prethodno izgubio većinu utakmica i nalazio se pri dnu tabele, a "Željo" je imao svoje proljeće, pa je nakon prvog poluvremena vodio s 2:0. Onda se u poluvremenu nešto dogodilo, Mađoskom iz Tetova neko je nešto rekao i dao ili mu niko ništa nije rekao i dao, nego je čovjek ispravno shvatio da više vrijedi pobjeda "Dinama" na domaćem terenu od još jednog uspjeha "Želje" u gostima. Sudio je "Dinamu" jedan, pa drugi, pa treći penal, sve dok ih nije bilo toliko da su domaći napokon mogli pobijediti.
Bila je to jedna od najvećih, a možda i najveća krađa u povijesti domaćeg prvoligaškog nogometa. Međutim, o njoj se po novinama nije pisalo, niti su se "Željini" igrači jako bunili. Zagrebačke novine slavile su pobjedu Blaževićevih dečkiju čiji je trener još uvijek nosio svoj bijeli šal, sarajevske novine nisu htjele puno talasati, valjda da se ne bi posumnjalo u našu lojalnost Jugoslaviji, a jedinu kritiku posla koji je obavio Trajče Mađoski iz Tetova objavile su beogradske Večernje novosti iz pera svoga zagrebačkog dopisnika. "Željo" je bio mali i nevažan klub i nije imao utjecajne navijače koji bi se u svim tim beogradima, zagrebima i sarajevima borio za njegova prava. U našoj je povijesti on jedini mogao biti prvak i ispadati iz prve lige.
One godine kada je posljednji put ispao, u posljednjem su mu kolu "Čelikovi" navijači skandirali onu banalnu dječiju pjesmicu: "Željo u napad, druga liga zapad". Gol koji je "Želju" izbacio iz prve lige je, ako sjećanja opet ne varaju, zabio Karač, utakmica je prenošena na televiziji, a igrači u plavom su pognutih glava napustili teren, jer je "Željo" bio jedini klub oko čijeg se povratka u društvo najboljih neće angažirati šira društvena zajednica. Katkad se javno znalo postaviti i pitanje trebaju li uopće gradu Sarajevu dva prvoligaša, kad ih nemaju ni Ljubljana, Skoplje, a često ni Zagreb.
Navijači drugog sarajevskog kluba imali su dobrih razloga da vjeruju kako je naš grad dobio ime po istoimenom nogometnom klubu. FK "Sarajevo" donijelo je prvu šampionsku titulu u Bosnu i Hercegovinu. Bilo je to u sezoni u kojoj je "Sarajevo" slavilo 20, a "Željezničar" 45 godina postojanja. Ta titula bila je krunski dokaz da je boja fesa - boja dresa u temelju našeg suvereniteta i da je Sarajevo općenito bordo grad, dok je plava boja "Želje" tek trag davnog, zauvijek prošlog vremena u kojem je nebo ljudima bilo jedina domovina. Igrom slučaja ili zbog čudnog i neobjašnjivog ritma u kojem su se kroz povijest izmjenjivale mode, bordo boja je nakon te prve šampionske titule ušla u modu. Počcetkom sedamdesetih devedeset posto kauča bilo je tapecirano bordo presvlakama, pojavila su se bordo Alhosova odijela s reverima od vakcine do vakcine, a nešto kasnije su umjesto buba boje bijele kafe svijetom počeli krstariti prvi bordo "golfovi", a prije njih i bordo "peugeoti 404". Kada jednom izađe iz mode, bordo boja postat će znakom lošeg ukusa i to će ostati sve do danas, tako da je na kugli zemaljskoj danas teško i naći bordo dresove nekog nogometnog kluba. Boja dresa FK "Sarajevo" danas se čini planetarno jedinstvenom pojavom.
Dva sarajevska nogometna prvoligaša dijelili su grad po nevidljivoj crti kojom su podijeljeni svi pravi i ozbiljni gradovi svijeta. FK "Sarajevo" je poput "Reala" bio kraljevski klub, ponos i dika političke elite i ljudi koji su vjerovali da se uspjeh u životu moze izraziti novcem, dok je NK "Željezničar" bio klub radničke klase, starosjedilaca i ljudi koji bi sami sebe proglasili starosjediocima. Nedavno je jedan uvaženi lokalni ekspert sasvim tačno navijače "Željezničara" proglasio autsajderima, što je povijesno precizna odrednica: ako ništa drugo, a onda je katastrofa protiv "Videotona" potvrdila da "Željo" kao i svaki drugi autsajder gubi važne utakmice, one koje se dogode jednom u povijesti.
S druge strane, "Sarajevo" do tih utakmica nikada nije ni došlo, pa ni klub, ni njegovi navijači se ne mogu nazvati autsajderima.
Vratimo se na kraju Trajčetu Mađoskom iz Tetova: ono što je uradio "Želji", on ne bi smio uraditi ni "Hajduku", ni "Olimpiji", ni "Zvezdi", ali bi smio uraditi "Sarajevu". Samo da je to uradio "Sarajevu", barem bi novine pisale o krađi, dok je ova skromna historiografska bilješka ujedno i prvi sarajevski pisani trag o tome kako je Mađoski iz Tetova pokrao "Želju".
