Bio jednom jedan klub. Veliki klub, samo pola stepenice iza klubova velike četvorke. Rajinski klub, klub nogometnih znalaca, crveni klub, klub s tradicijom, klub rođenih, simbol Mostara. Klub slične povijesti kao i Hajduk, s tom razlikom što je Velež uvijek bio radnički klub, za razliku od građanskog Hajduka. Skoro 90 godina kontinuiranog djelovanja, 77 poginulih igrača u narodnooslobodilačkoj borbi, nebrojeno nogometnih majstora.
A onda je došao HVO i ustvrdio da je taj remetilački faktor samo višak, da se nikako ne uklapa u čistoću nacionalnog bića i da ga od sutra nema biti. Osnovat ćemo Zrinjski umjesto njega. I bi tako.
Neki su pljunuli na svoje uspomene, neki su sve zaboravili, neki plaču u sebi, a neki sve lijepo ignoriraju, ali Zrinjski je sada činjenica koja je tu i u jednoj lijepoj, nadam se ne i dalekoj budućnosti, bit će samo sportski gradski rival i ništa više od toga.
Uostalom, pravedno je bilo obnoviti klub, koji je nekoć političkom odlukom ugašen. Ali, nije bilo pravedno oteti stadion, pljunuti na simbol grada i zaželjeti mu smrt. Nije bilo pravedno, ako imalo voliš vlastiti grad i ako si, makar i jednom otišao na neku od Veležovih utakmica. Ako imaš imalo ljudskosti u sebi.
Taj poniženi klub spasio je istočni Mostar, pa su ga onda spasili navijači vrativši mu petokraku na dres, a na kraju ga je spasio ponos i prkos ljudi koji ga vole. I do zla boga je ljigavo i gadljivo optuživati Velež da igra na livadi i da je bošnjački klub. Jer, nisu taj klub Bošnjaci nekome oteli, nego su neki ljudi na njega pljunuli, a neki su ga spasili. Radničko športsko društvo Velež 1922. Obratite pažnju na ovo š kad sljedeći put optužite klub da je bošnjači.
Bio sam na velikoj Hajdukovoj proslavi protiv Slavije i bio sam na derbiju u Vrapčićima. Oba ta događaja obilježio je nesrazmjer neviđene ljubavi s tribina i loše igre momaka na terenu.
Jer, mogu proći još mnoge godine prije nego Velež opet kao domaćin istrči na svoj stadion pod Bijelim brijegom. Nije čak isključeno ni da se to možda više nikad ne dogodi.
Mogu zauvijek taj klub voditi i u njemu igrati samo Bošnjaci i opet će to biti klub rođenih u ovom gradu.
Klub ljudi čiji obraz ne možeš kupiti, čije uspomene ne možeš izbrisati.
Ljudi kojima ne možeš lagati.
Velež Mostar, klub raje, ljubavi, ponosa i prkosa.
Klub svih nas.
Strahovito dobar opis Veleža i svih zbivanja oko njega.U srž.
Dragan Markovina je Hrvat Mostarac koji živi u Splitu i koji je omražen u desničarskim krugovima zbog jedne smiješne stvari.Čovjek nije stranački podoban i govori apsolutnu istinu.Mogu ga oni do besvijesti nazivati komunjarom,čovjek je bez dlake,maksimalno iskren.
Jer ovi levati koji od foruma do foruma omalovažavaju Vehlezom,bošnjačkim,podveleškim a stadion livadom,knauf arenom,to su samo potomci onih koji su htjeli izbrisati Velež i sve nas koji ga volimo sa lica zemlje.
Da taj Velež uzme prefiks bošnjački,istog trena bih ga se odrekao.I dan danas imaju mokre snove da ćemo mi u Sarajevo i Velež sa nama.Nigdje mi nećemo.
Ti isti ne znaju(ili neće da znaju) da je Jole Musa možda i najdraži navijačima Veleža ikad.Čovjek je imao tu nesreću da je živio na pogrešnom mjestu,a podržavao Velež i bio protiv svega neljudskog,bio izložen stalnim napadima i zastrašivanju koja su mu u mnogome skratila život.Sprovod koji je taj čovjek imao,jedan je od najvećih u Mostaru.Pola rodbine mu nije došlo ali su došli ljudi koji vole Velež,koji vole Mostar a njih je puno.
Sergej Barbarez,čovjek čija je porodica trpila ogroman presing i svakodnevno dobijala prijetnje ako on zaigra za BiH.I čovjek zaigrao,i bio kapiten.
Baka Slišković,Slaven Musa,Duško Bajević...svi su oni rado viđeni u Vrapčićima i bliski srcu Veležovoj armiji.
Zašto sve ovo pišem?Iz jednog razloga a taj je da svi naši mrzioci mogu mrziti iz primitivnih nagona i željeti našu propast,mogu nas svakako nazivati,to im ne pije vode.Mogu prijetiti,zastrašivati,uništavati grafite(smiješno),neće uspjeti u svom naumu.Izdržali smo mi i gore,i opstali.
Lijep pozdrav svim onima koji nas mrze bez obzira odakle bili,iz Viteza,iz Rodoča,iz Čitluka,iz Tuzle...za sve njih jedna stara-Mostar u srcu Velež do groba!
200 mostaraca koji nisu štedili grla i dlanove. Upao u 20oj minuti s herc taxi-jem samo da ne placam smećarima kartu i nisam je platio 
necete od mene marke. Igra 
isto brato ko neka capi koja tuki nikad nije vidila pa odlucila da je bapro. Grozno da ne moze biti. Cetvorici-petorici se odmah zahvaliti i nogom ih olipa u kičmu. Vladavic se jedini borio uz Nikolica i jedina dvojica koja po meni zasluzuju prolaznu ocjenu. Kikaši se s razlogom radovali s obzirom da su nas dobili nakon dvije ipo godine i iz auta syebali jedan od ljepsih grafita u gradu. Neka se ne cude kad im pođu njihovi s ranom zorom nalazit se posarani. Oko za oko zub za zub. Nista idemo dobit sutra majstore s lašve i pokusat u prvoj tekmi ovjerit prolaz.