Gostujući ove noći u emisiji Sportska srijeda na BHT1, Miroslav Ćiro Blažević nas je počastio još jednim ličnim hvalospjevom. Naravno da me to nije iznenadilo. Ni najmanje. No po ko zna koji put me iznenadila njegova neupućenost (ili je možda pravilnije reći neinformiranost). Naime nakon što ga voditelj emisije obavijesti da je dogovoren prijateljski meč između fudbalskih reprezentacije Bosne i Hercegovine i Njemačke, Ćiro to prokomentariše ovako:" Da. Kada se prije moglo dogoditi da igramo prijateljsku utakmicu sa tako jakom selekcijom? U tome se vidi značaj uspjeha kojeg smo postigli..." Čime je, po svom običaju, Ćiro indirektno samom sebi pripisao zasluge zato što će Njemačka igrati prijateljsku utakmicu baš protiv nas. Jer, eto, valjda da on nije selektor, Nijemcima ne bi bilo ni na kraj pameti da baš nas izaberu za svog protivnika u pripremnom meču za predstojeće svjetsko prvensvo.
Gospodine Blaževiću, kao prvo reprezentacija Bosne i Hercegovine je igrala prijateljske utakmice protiv ništa manje jakih reprezentacija (Italija, Fransuska, Argentina) i to kada smo stajali mnogo niže na fifinoj rang listi nego što smo to danas. I to u vrijeme kada naši reprezentativci nisu bili među najboljim igračima nacionalnih prvenstava Italije, Francuske ili Argentine (kao što je to posljednjih par sezona slučaj kada je Bundesliga u pitanju).
Lijepo bi bilo da nas više ne nasmijava takvim neupućenim komentarima, jer to ne priliči jednom fudbalskom radniku, naročito ne selektoru selekcije o kojoj zna izgleda manje od nas, običnih navijača iste.
Izjavu Miroslava Blaževića da je na mjesto selektora reprezentacije Bosne i Hercegovine došao isključivo iz ljubavi podržavam. Malo smijeha ipak nije na odmet.
