Neutral je napisao/la:Isto što su Van Buyten i Arjen Robben plakali kada su uzeli titulu LP.
Isto što je Samuel Osei Kuffour plakao nakon poraza u LP od United-a.
Svako ko se bavio profesionalno nekim sportom zna kakav je osjećaj biti 1 a zna kakav je i osjećaj biti 2. Suze radosnice, te suze tuge su sastavni dio sporta.
Pa Kinez onaj je plakao kada je pobijedio u plivanju na duge staze. Evra na intoniranju himne Francuske, onaj Koreanac (Sjeverna) također, Hakkinen plakao u F1 nakon problema sa gumom itdddddddddddddd.
Svi su oni profesionalci.
Kakav bi to bio sport bez emocija ?
Ma, uopste nije bitno kako sada gledamo na to. Jedino je bitno da se sjecam svoje originalne reakcije na tu scenu koja je bila nevjerica, jer nisam mogao vjerovati da se sampion i br1 svjetskog tenisa tako ponasa nakon poraza.
Prihvatljivo bi mi bilo da je:
- dijete, recimo neko s 18 godina igra finale AO-a i neko ga isprasi, neiskustvo, emocije- OK
- recimo, Tim Henman u finalu Wimbledona, svi znamo koliko ga je cekao i nikad docekao, daje recimo usao i izgubio, ocekivano bi bilo da se slomi, slicno kao i Murray..
- neko na zalasku karijere a igra (prvo) finale, recimo Ivanisevic da je izgubio 2001...
Znaci Roger Federer, br 1 svjetskog tenisa u tom trenutku i prema nekima najbolji teniser svih vremena place jer je izgubio jedno u nizu dobijenih finala protiv najveceg rivala pred milionima gledatelja....
Jadno i bijedno.
Fit Tony: I keep my friends close...
Homer: But your enemies closer?
Fit Tony: No! Why would I do that? If I kept my enemies close, they would kill me!