malo stariji tekst, al odlican!
kad kazem malo stariji, to znaci da se tako kaze "malo"
Kada se, nakon nesretne epizode u madridskom Realu, u kojem ga je teška ozljeda koljena spriječila da postigne više od jednog gola u skoro dvije sezone koliko je nosio dres kraljevskog kluba, vraćao u Istanbul na potpis ugovora sa Galatasarayem, u avionu, negdje iznad Bosfora, svom je ocu Sulejmanu kazao: “Pogledaj, ovo je moj dom. Tu sam kod kuće.” I danas, poslije petnaest godina života u turskoj metropoli, Elvir Baljić kazat će isto. „Ovo je moj dom. Najbolji grad na svijetu. Prošao sam puno toga, vidio skoro cijeli svijet, ali je za mene Istanbul najljepši i najbolji grad za živjeti.“
KAKO SAM POSTAO „FENERLIJA“
Elvir sa porodicom živi u luksuznim apartmanima na Atakoyu, na morskoj obali. Zidani prije dvije godine, sa otvorenim i zatvorenim bazenima, u ograđenom kompeksu sa dječijim igralištima, parkovima i garažama, u blizini Ataturk aerodroma, vrijedni su milion i pol eura i rasprodani su odmah nakon što je objavljeno kako počinje gradnja. Naslonjeni su na luksuzni Atakoy Plus mall, mjesto u kojem na kafu ili ručak dolazi istanbulska poslovna, sportska, estradna ili politička elita. Elvir je tu redovan gost, u restoranu Middle Point, u kojem je, dok smo razgovarali, na ručak došao i nekada ubitačni napadač Galatasaraya i turske reprezentacije Hasas Sas. „Kako me je taj čovjek nervirao dok smo igrali, to je neopisivo, a jedan je od najboljih ljudi koje sam ikada sreo u životu“, priča nam Baljić. „Nisam ga poznavao ranije, kada izađe na teren postane jedan od najprgavijih i najnervoznijih igrača protiv kojih sam igrao dok sam nosio dres Fenerbahcea. Kada utakmica završi, potpuno se transformira. Tek kasnije mi je pričao da je takav bio zbog pritiska derbija. Znao je pred utakmicu otići i ispovraćati se u svlačionici od nevoze. Danas je i on trener, radi u Galati, družimo se stalno. Super je tip.“
Otkako je prije dvije godine odlučio baviti se trenerskim poslom, Elvir je odlučio prodati svoj privatni biznis i upotpunosti se ponovo posvetiti nogometu. Bio je vlasnik lanca mjenjačnica, što je u gradu koji je prošle godine, samo od ulaznica prodatih turistima koji su željeli iznutra vidjeti Topkapi palaču, Aya Sofiju i ostale znamenitosti, zaradio 254 miliona maraka, unosan i uhodan posao. „Isprva sam u to ušao jer i nisam imao baš ideju čime ću se baviti po okončanju karijere. Ali je posao krenuo odlično. Malo me je to prepalo, raditi sa novcem i nije neozbiljna stvar, i prodao sam svoj dio kada sam dobio trenersku licencu. Nogomet je ipak ono u čemu se najbolje snalazim.“ Elvirov je cijeli život nogomet, stoga nije ni čudo što dane provodi educirajući se, posmatrajući utakmice i treninge, ali i u druženju sa Kenanom Hasagićem ili Edinom Višćom, bh. nogometašima koji igraju u istanbulskim timovima.
„Baš sam neki dan pričao sa Kenanom kako je 'malom' Višći lakše jer smo nas dvojica tu, da mu pomognemo po dolasku“, kaže Baljić. „Meni je, kada samo došao u Tursku, najteži bio početak, prvi dani, što je i normalno, tako je valjda svakome ko se našao u drugom gradu ili drugoj zemlji. Doći ovdje a ne znati jezik ili nemati nekoga ko vam se može naći pri ruci je poprilično teško i neugodno. Obradovao bi me svako ko je znao naš ili engleski jezik. Meni je prvih pet-šest mjeseci ovdje bilo jako teško. To mi je vrijeme ostalo u pamćenju i nikada ga neću zaboraviti. U Bosni je bio rat, moja porodica je bila u Sarajevu, ja ovdje sam... baš gadno. To su mi bili najteži trenuci. Osim toga, u Istanbulu nisam imao neugodnih iskustava. Osim kada sam slupao Maseratija (smijeh, op.a.).“
Elvir kaže da je u duši, iako je igrao za oba kluba, ostao navijač Fenerbahcea. „Ja sam pravi fenerlija, jer sam dao gol Galati. Tako je ovdje, nisi fenerlija dok njima ne daš gol“, kaže kroz smijeh. „Kada su navijači u pitanju, grad je izmiješan, nema više jasnih navijačkih podjela kao nekada, ali ne smiješ baš doći u neke dijelove grada i provocirati. Azijski dio uglavnom pripada Feneru, tamo je i njihov stadion i tamo baš i ne bi mogao doći, sjesti i popiti piće u dresu Galatasaraya. To bi bila provokacija i mogao bi imati mnogo problema. Nikada nisam tamo vidio nikoga u Galatinom dresu.“ Pričajući o dijelu grada u kojem je stadion Fenerbahcea, kaže kako je to možda i najljepše mjesto za šetnju i ispijanje kafe. „Istanbul je meni, inače, najljepši ljeti. Tada u gradu ima mnogo koncerata, priredbi, raznih kulturnih i zabavnih događaja. Grad je na moru, priušti ti dosta toga i to je odmah prednost. Piti kafu u njegovim baštama na moru je prekrasno“, kaže, dodajući: „Ljudi znaju za Topkapi, za Dolmabahce, Plavu džamiju i to se svakako mora vidjeti. Ali ako imaju nekoga u Istanbulu, prijatelja ili rođake, onda je puno ljepše da prošetaju dijelovima koji nius tako razvikani. Jasno, ima dijelova grada u koje ni preko dana nije lijepo ući. Ali ovdje postoje mjesta koja su u svjetskom vrhu. Takva je, recimo, diskoteka Reina. Tamo izlazim sa prijateljima, to je mjesto gdje dođe Paris Hilton, vozači Formule 1... Ovo je grad za odličan provod, ali i za uživanje u uskim ulicama, u muzejima u kojima možeš upoznati veličanstvenu historiju Osmanskog carstva...“
Za one koji imaju novaca preporučuje Bagdad džadu, u azijskom dijelu grada. „Elita živi u nekoliko naselja u kojima su smještene prodavnice i shopping centri sa najpoznatijom robom. Žive, recimo, u Floriji, koja je blizu aerodroma. Tu je i Etiler sa sjajnim barovima i galerijama. Nedavno je na Sariyeru otvoren i Istiniye Park, superluksuzni mall koji je danas najpopularnije mjesto za kupovinu u Istanbulu. Naravno, za one kojima su markirane stvari dostupne.“
NOVINARI I ĆEFINI
Dok ushićeno priča o Istanbulu, Elvir kaže kako ga je pomalo stid što nije, za sve ove godine, uspio upoznati više od polovine gradskih ulica, kvartova i sokaka. Sve to, jer je Istanbul, kako kaže, grad u kojem se toliko toga dešava da je dan malo kako bi se osjetio njegov puls. „Ima mnogo mjesta koje oduševljavaju, grad vibrira, moraš se stalno vrtiti po njemu da bi vidio kako živi 24 sata na dan“, priča nam. „Teško je reći da je meni najljepši neki određeni dio, da volim neke njegove dijelove više od ostalih. Ima prekrasnih kvartova kako u Aziji tako i u Evropi. S obzirom da živim u evropskom dijelu, koji je i veći i u kojem se više stvari dešava, možda mi je taj dio i malo draži.“
Slobodno vrijeme uglavnom provodi s porodicom, uživajući u kulinarskim specijalitetima. „Sve mi odgovara, klima, hrana, mentalitet ljudi koji je sličan našem. Turci su ljudi koji vole pomoći, ali to naravno i ovisi od situacije u kojoj se nalaziš. Ovdje je lako živjeti kada si zvijezda, imaš mnogo povlastica. Budući da je hrana izvanredna, svejedno mi je gdje odem na ručak. Volim meso. S obzirom da imaju dosta jela od mesa, mnogo načina na koji ga spravljaju, zaista uživam. Recimo, imaju dosta jela koja liče na naša, na ćevape. Imaju, kako to oni kažu, kjofte, neke šnicle... Ima, naravno, i jela koja ne bih probao nikada. Imaju, recimo žive kjofte. One se malo i čudno spravljaju, rukama i jedu se žive. Oni se time dave, ja nikada niti sam probao niti to volim. Imaju i začine koje ne volim. Uvijek me je čudilo kako uživaju u ljutoj hrani. Pogotovo kada si u Aadani ili Gaziantepu, e, oni vole strahovito ljuto. Kada tamo naručiš kebab, sigurno ga nećeš cijelog pojesti, koliko je ljut.“
Po povratku iz Španije, umjesto u Fenerbahceu, u kojem se etablirao kao vrhunski svjetski nogometaš, završio je u Galatasarayu, što je na Bosforu izazvalo neviđene rakcije i podjele kako među sportskim fanovima tako i među novinarima. „Nikada niko nije vjerovao da ću otići u Galatasaray. U Turskoj je to nezamislivo. Kada sam se iznenada pojavio na prvom treningu Galate, to je bio šok za sve. Nakon Madrida sam htio doći u Fener i tamo završiti karijeru. Ali uprava kluba je oko toga bila podijeljena, čekao sam tri mjeseca i odlučio sam se vratiti u Tursku, ali u Galatasaray. To je bio pakao. Novinari su me proganjali, od navijača nisam mogao izaći na ulicu. Nisu mogli vjerovati da sam to napravio. Prvi dani su bili užasni. Jedne su novine na naslovnu stranu stavile izjavu koju ja nikada nisam dao, to da bih radije obukao ćefine (mrtvačku opravu, op.a.) nego dres Galatasaraya. Nisam mogao dokazati da je to laž. Ali kada jednom izađe veliki naslov, gotovo je. Bio sam ne između dvije nego tri vatre. Pritisak je bio užasan. Igrao sam dvije i po godine i tada sam opet povrijedio križne ligamente. Nakon toga je moja karijera polako krenula naniže.“
Pritisak turskih novinara je stvar koja mu, otkako je okončao karijeru, nimalo ne nedoostaje. „Nerviralo me je dok sam igrao, popularnost je znala stvarati pritisak. Ljudi su zaista fanatici i onda ima situacija u kojima pretjeruju. U početku je to bilo fino, svakome to naravno prija, bilo mi je simpatično dok ne prođe neko određeno vrijeme, kasnije ti počinje postajati teret. Mada sam uvijek nastojao da sa ljudima budem korektan. Da nikoga ne uvrijedm, da se slikam, da popričam, dam neku izjavu...“, kaže, prepričavajući najneobičniju stvar koju je doživio sa turskim novinarima. „Nakon svadbe sa prvom suprugom, u potpunoj tajnosti smo otputovali na medeni mjesec na Bali. Petog dana odmora, šetajući plažom, čujem kako neko viče za nama Balic, Balic... Okrenem se i vidim novinara iz Istanbula. Kazao nam je kako je obišao cijeli otok, tri dana hodao od hotela do hotela tražeći nas, jer niko nije znao tačno gdje se nalazimo, samo da bi nas uslikao zajedno na plaži. Nisam mogao vjerovati, da neko preleti 10 hiljada kilometara zbog slike. Ali to moraš poštovati. Počastio sam ga večerom i skupa s nama se vratio kući.“ (Nedim Hasić)
