Suad Spahić za KakanjLive
Moj stav pred novu Skupštinu Rudara
Podvlačim da je ovo moje mišljenje i da apsolutno priznajem i drugima pravo da imaju svoje. Nisam se konsultovao sa članovima Uprave kluba i nemam namjeru da ovo prikažem kao stav Uprave. Želim samo da do oktobarske Skupštine razmislimo o najboljem putu za Rudar
Piše:Suad Spahić
Zato što nam se približava Skupština koja je planirana u oktobru poslije lokalnih izbora, želim i imam potrebu da iznesem svoje viđenje situacije u „Rudaru“. Smatram da se „Rudar“ nalazi ispred važne raskrsnice na kojoj se mora odlučiti kojim će putem dalje. Ova odluka neće biti laka i bilo bi mi drago da se uključi što više mišljenja koja će nam pomoći da na toj Skupštini donesemo prave odluke. Obavezni smo prema tradiciji dugoj 92. godine malo prigušiti lične interese i u prvi plan staviti „Rudar“ da bi na kraju demokratski donijeli potrebne odluke koje bi nas sve zajedno obavezivale.
Smatram da u ovom trenutku postoje uglavnom dva puta kojima Rudar može da krene.
Prvi od dva puta
Prvi je općenito put koji bi podrazumijevao nastavak rada po istim principima upravljanja klubom od strane privredno političkih faktora, samo sa jednom promjenom. Trebalo se i zvanično odreći ulaska u Premijer ligu i klub voditi na poluamaterskoj osnovi. Klub bi onda bio legitimno mjesto gdje bi osnovna klupska ambicija bila da smjesti i zbrine što više domaćeg kadra, igračkog, trenerskog i operative kluba. Posjećenost bi bila pretežno roditeljska, mogućnost reklamiranja skromna, postojala bi mogućnost rentanja resursa rekreacijama... Ukoliko bi ova opcija dobila većinu smatrao bih to voljom većine i poštovao.
Drugi put
Drugi put je daleko teži jer je ambiciozniji i podrazumijevao bi sljedeće: Upravljanje klubom trebalo bi modelirati tako da se tačno zna ko kolikim dijelom upravlja. Taj udio upravljačke vlasti bio bi proporcionalan učešću u finansiranju kluba. Naprimjer općinski budžet donese odluku da daje 100 nečega za Rudar, a ako je Budžet Rudara 500 nečega, to znači da u Izvršnom odboru glas predstavnika općine koga bi ona i delegirala ima 1/5 odnosno 20 % glasova ili uticaja na odluke koje se donose u klubu. Ovdje se može i Rudnik uzeti slično kao i Općina. Trebalo bi da veći finansijeri imaju predstavnike, a manji bi mogli birati jednog za zastupanje više njih. Na sličan način bi se i navijači mogli uključiti sa dijelom uticaja u klubu. Upravljački odbor bi trebao imati 5-6 članova, ne više, zbog lakšeg odlučivanja. Mislim da bi na ovaj način motivisali privatni kapital da se ozbiljnije uključi u klub i da nađe svoj interes u klubu. Proces bi sigurno trajao godinu dvije, dok se ne dođe do optimalnog okvira. Ovaj put je sigurno teži i mnogo zahtjevniji i podrazumijeva osposobljavanje prije svega infrastrukture kluba za normalnije funkcionisanje.
Infrastrukturni prioriteti
A u okviru osposobljavanja infrastrukture treba odrediti prioritete.
Prvi prioritet
•To je posao završetka tribina druge faze: uređenje ograda, mokrih čvorova i pokrivanje. U ovom trenutku bi ostala treća faza, a to je opremanje prostorija ispod tribina koja je finansijski najteža.
•Dovršetak ograđivanja pomoćnog terena i izrada travnjaka.
• Izgradnja malog terena iznad tunela sa plastičnom travom koji bi pokrio treninge kada je kiša i sačuvao travnjak pomoćnog i glavnog terena i omogućio rentanje tog terene za rekreacije.
Drugi prioritet
•Otvaranje ulaza kroz prostor Rudničke trafostanice što je uslov za spajanje terena.
•Remont glavnog travnjaka sa pomijeranjem prema istočnoj tribini za tri metra kao i zahvat na istočnoj tribini, a to je uklanjanje dvije zadnje stepenice i betoniranje zida koji bi omogućio pomijeranje terena za kao i dobetoniranje stepenica na toj tribini na dužinu 75 cm da se mogu postaviti sjedalice.
Ovaj put podrazumijeva Premijer ligu
Naravno da „ovaj put“ podrazumijeva i ulazak u Premijer ligu i zahtijeva velike zahvate u i oko seniorskog tima kao i svih trenera u svim selekcijama, te operative kluba.
Kriterij koji nameće zahtijevani cilj, će sigurno istisnuti kvalitativnom metodom bar pola ako ne i više „domaćeg kadra“ iz kluba. Ovo će sigurno biti možda i najveći problem koji će trebati prevazići. Grupa koja bi izgubila dugogodišnje pozicije, kroz primanja u klubu, pa nekima i egzistecijalna, ima svoje resurse u i oko kluba i sigurno će učiniti sve da zadrži stari status. Ta borba neće biti otvorena, nego će se skrivati iza... „ma to oni hoće da poklope klub“...“sigurno oni hoće da klepe lovu“...“šta će nam Rudar ako u njemu ne igraju naša djeca“...itd. Nisam siguran u ishod ove utakmice, ali sam siguran da ako ne preovlada ova ambicioznija opcija da bi to u stvari bio dokaz da smo svi mi koji smo iskreno sve ove godine htjeli ući u Premijer ligu bili u manjini i da smo mi tu zalutali i bili naivni. Očito smo bili samo dio one priče koja je podgrijavana od te skupine da obezbijedimo pare za vječnu borbu ali nikad ulazak. Da se razumijemo, ako većina faktora na toj Skupštini bude za opciju „po starom“, u kakav god novi celofan to bilo umotano, neću biti dio te priče. Ne zato što ću biti povrijeđen što nije bilo „po mom“, već zato što duboko vjerujem da je „ambicioznija“opcija jedini put koji vodi samoodrživosti kluba. Možda bi ovim išli malo „pred rudu“ ali onaj ko bude prvi u lijepoj je prednosti. Sigurno je lakše „taljigat“ i čekati da drugi.. „razvale plot pa da onda svi idemo u kupus“...
Definitivno ulazimo u vremena kada će svaka organizacija morati razmišljati na način da zadovolji najmanje tri uslova... da bude ekonomski samoodrživa, da bude socijalno opravdana i da zadovoljava okolinske uslove. Rudar nema problema sa ova dva zadnja uslova i treba se pozabaviti ekonomskom samoodrživošću. Objektivno govoreći klub bukvalno životari, strpljenje ljudi koji ga još imaju je dosta potrošeno. Kada se još pridoda trenutak u kome se nalazi društvo i država, plus kriza kriterijuma i morala, i ovo životarenje je na izmaku.
Moj put u Rudaru
Na kraju bih rekao kao „portfelj“ ovoj priči moj put u Rudaru.
U klubu sam dvadesetak godina ali sam član uprave petnaest godina. U tih petnaest godina osjećam se krivim i pravim za sve što se događalo u klubu, naravno ta odgovornost je bila veća u periodima kad sam bio na određenim funkcijama, a manja kad to nisam. Prvi period je kada sam 2000. imenovan za VD-Predsjednika i kada smo pokojni Ivica Andrijević i ja uz pomoć Hilme Bjelopoljaka (Cementara), „skrpili“ nešto tima i počeli sezonu. Meni je tih nekoliko mjeseci najvažnija uloga u Rudaru, nekako su tada svi digli ruke... Poslije ispadanja iz Premijer lige nastala je kriza i skresavani su svi troškovi.
Najljepši period
Te 2002. godine da bih olakšao seniorskoj ekipi finansiranje, preuzeo sam u dogovoru sa Upravom Omladinski pogon. Tri godine u Omladinskom pogonu su mi bile najljepši period u Rudaru. Sigurno je da me taj period i kandidovao za Predsjednika Kluba u ljeto 2005. godine. Prihvatio sam se funkcije uz uslov da „nešto napravimo“. Uspio sam u Upravi okupiti svu političko-privrednu strukturu bez stranačke prevage i imao sam podršku pa smo zato i krenuli... „srušili most rekonstruisali prostorije i svačionice, probili tunel“,nakon toga „coklom zaštitili“ pomoćni teren, projektovali kompletan prostor, pomjerili teren za četiri metra da se može izgraditi normalna tribina, napravili automatsko zaljevanje, svlačionice za djecu, započeli tribinu, organizovali navijače, internet stranicu...
Najteži period
I danas sam uvjeren da bi sve ovo bilo završeno u mom mandatu da smo ušli u Premijer ligu, jer je i planirano da ta „nova energija“ koju bi proizveo ulazak omogućila završetak započete infrastrukture. Ono famozno „ali“ je pokvarilo plan odgodilo i sve razvuklo... Bez obzira što se u ovom periodu mnogo toga uradilo, meni je ovaj period bio najteži i ostaće mi gorak zbog „fule“ protiv Zvijezde, Saška i konačno Livna.
Ovaj period u Operativnoj grupi dijelim na dva dijela: prvi dio „do Saška“ , protekle sezone, kada smo u Kaknju odigrali neriješeno i drugi dio od „Saška“ do Skupštine koju treba održati u oktobru poslije lokalnih izbora.
Neki rezultati nisu slučajnost
Ovaj prvi je udario pečat na moja razmišljanja koja pišem. Nakon „povale“ mene u Livnu , Mušije protiv Krajine u Kaknju i Operativne grupe protiv Saška proljetos, nameće se zaključak da to nije slučajno. Ipak je to trend koji se ponavlja i očito je postalo pravilo da kada se Rudar približi šansi za ulazak, desi se malo čudan rezultat... Ko hoćemo u Premijer ligu , a izgubimo u Kaknju dva boda od Saška koji ispadne iz lige???
Neću reći da je organizovana zavjera protiv ulaska, dovoljno je malo „na rezervu“ i niko nije kriv, a ne uđe se.
Podvlačim da je ovo moje mišljenje i da apsolutno priznajem i drugima pravo da imaju svoje. Nisam se konsultovao sa članovima Uprave kluba i nemam namjeru da ovo prikažem kao stav Uprave. Želim samo da do oktobarske Skupštine razmislimo o najboljem putu za Rudar.
