Kolumna: Volio Te Jedan Ultras
Otišao je još jedan veliki čovjek, veliki navijač Zrinjskog i još veći Ultras. Posljednju utakmicu u životu izgubio je premda je imao potporu svih svojih Ultrasa. Molili su se Ultrasi za svog Damira, i bolovali su sa njim do njegovog zadnjeg daha. Na kraju su se Ultrasi i oprostili od svog prijatelja sa stajanja onako kako to i dolikuje. Na svoj zadnji put Damir je otišao prekrivren zastavom svog Zrinjskog. Zrinjski mu je bio sve, a Ultrasi druga obitelj. Na veliku žalost niko iz kluba za koji je živio nije se udostojio doći na posljednji Damirov ispraćaj.
Suze u očima Ultrasa pri čitanju zadnje poruke najboljeg Damirovog prijatelja govore više od bilo kakvih riječi. Otišao je Damir prerano od svojih Ultrasa i sa svog stajanja i sada je negdje gore na nekom drugom stajanju skupa sa Pipom, Đokom, Davorom, Dabom i svim onim pokojnim Ultrasima i navijačima Zrinjskog koji su prerano otišli sa ovoga svijeta.
Ovo je priča o Damiru i Ultrasima, jer svi smo mi Damir i svi smo mi Ultrasi. Zlonamjernici nemaju što reći za Ultrase jer su oni nešto najbolje i najljepše što je ovaj grad izrodio. Često se te momke proziva i optužuje za štošta, a njihova jedina krivica je što ne kriju tko su i što vole svoj klub za razliku od onih koji ih optužuju.
Bezbroj je akcija iza Ultrasa humanitarnog karaktera. Bezbroj su puta Ultrasi pomogli svojim članovima sa stajanja, ali i bilo kome tko je trebao pomoć bilo kakve vrste. Ne kaže se uzalud da onaj gore vidi sve. Život ide dalje, sve nas manje ima tu…
Ništa više neće biti kao prije niti tko može zamijeniti sve one koju su nas rano napustili, ali rađaju se nove generacije koje živi i koje će živjeti Zrinjski. Niko i ništa ne mogu prikriti ljubav Ultrasa prema svom klubu i gradu koga predstavljaju. Dokazali su to ti momci bezbroj puta na svakoj stopi svijeta gdje je igrao Zrinjski i Hrvatska reprezentacija. Svi skupa možemo biti samo ponosni na Ultrase, a i sretni što skupa sa njima živimo i volimo svoj sveti klub sa lentom crvenom. Damac je to znao i zato mu je i bila zadnja želja da mu Ultrasi dođu na posljednji ispraćaj u obilježjima svog kluba. I nisu Ultrasi iznevjerili svog Damca, kao što nikada nisu iznevjerili nikoga kome je trebala pomoć. Život ide dalje, pred nama je još mnogo utakmica i još tko zna koliko kilometara na putu naše svetinje. Obećali smo to Damiru, kao što smo prije njega obećali Pipi, Davoru, Dabi., Đoki, Libetu, Šulcu…
“Jednoga dana kada prođe sve, sa neba bodrit ću te. Jednoga dana Zrinja čut ćeš moj glas: Volio te jedan Ultras!
