BLU SKY je napisao/la:BlueBoy1921 je napisao/la:Poslije rata, negdje tamo 1996 godine, počeo sam intenzivnije ići na Željine utakmice na Koševu, koje smo tamo igrali zbog toga što Grbavica nije bila još uvijek reintegrisana. U meni je brujala predratna atmosfera Željinih navijača koju sam osjetio kao klinac 1991 godine, kada su me moj stari, dedin fizioterapeut i pokojni dida(mamin otac), češće vodali po utakmicama koje su se igrale. Ježio sam se od veličine Grbavice, adrenalina huke tribina Željovaca i naših igrača koji su onako golobradi sa par nekih iskusnijih kolega rasturali Zvezdu (onu Crvenu) i ostale. Željko Pavlović, Mario Stanić, Goran Gutalj samo su neki od sretnika iz podmlatka koji su došli do prvog tima.Čak se i tada pričalo o nadolazećim zvijezdama juniorskog pogona, pogotovo o Pehlivanoviću koji je smatran ekstra talentom. Naravno, bili su tu i Šopović, Biščević i jedan „žgoljavi“ dječačić po imenu Hadis Zubanović.
Normalan fudbalski put Želje je grubo prekinut 1992 godine, agresijom na BiH, okupiranjem Grbavice, granatiranjem Sarajeva. Željina djeca su postala rakova djeca i raštrkala se diljem Evrope i regiona. Stanić je izabrao Hrvatsku, Pavlović je branio za Dinamo, Gutalj i Alihodžić su igrali u Sloveniji. U samom Sarajevu pod kišom granata, ostala je trenirati po nekim fiskulturnim salama koje nisu bileskroz razvaljene, ekipa Želje koju su činili upravo ti golobradi žgoljavci.
A Željo? Bio je napadan od strane klike ratnih profitera, koji su htjeli da se zove Cenex ili već kako god. Bio je napadan od strane komšija sa Koševa koji su odvodili talentirane Željine igrače, Uščuplića, Baljića, Smječanina i vodali ih po nekakvim bjelosvjetskim turnejama. Bio je napadan i od vlasti jer nije bio samo „zeleni“ klub kako su tada voljeli da karikiraju novonastalu samosvijest bošnjačke populacije, nego je ostao Plavo-bijeli sa ljiljanima, multietnički, multikonfesionalni, radnički i onako narodni – bosanski.
Taj groteskni odnos ratnih godina u gradu gdje je Željo bio jedna strana ona obična žgoljava, narodna, a Anamo-oni kako im od milja tepamo, bordo-bijeli koji su vukli repove prošlosti bivšeg režima a koje su uspješno preslikali i u novo-nastalim vremenima postavši elitni klub bošnjačko-muslimanskih aspiracija u koje su dovođeni najbolji igrači iz ostalih gradova da igraju za elitu i da postave nove standarde velikosti u Bosni i Hercegovini.
„Jako“ Sarajevo i „žgoljavi“ Željo su igrali tog dana 1996 godine, i tada je Sarajevo rasturilo Želju 5-0 sa pola snage i niko nije mogao ni sanjati ono šta će se desiti za samo dvije godine, na današnji dan 05. Juna ljeta gospodnjega 1998.
Kao feniks iz pepela, vaskrsli Željo sa četvrte pozicije ulazi u Play-off za prvaka BiH, a Sarajevo odlazi igrati Play-off sa Širokim i Čelikom u Mostaru, dok je Željo protiv Zrinjskog i visočke Bosne tražio šansu na Koševu. Sarajevo kao pobjednik Mostara i Željo sastaju se na Koševu, sudije iz Njemačke, pun stadion navijača čitava zemlja čeka ishod najjače utakmice po rivalitetu i one sudbinske, koja određuje istoriju.
Sarajevo napada 89. minuta, redaju se poništeni golovi, prečke, stative, promašene prilike, Željo zabijen u šesnesterac, gol Guše visi u zraku i onda ČUDO, osovina Pehlivanović-Šopović-Zubanović stvara šansu i GOOOOLLLLLL....Zubanov gol za istoriju, za promjenu, za pobjedu dobrih nad lošim, za pobjedu „žgoljavih“ protiv „jakih“, za pobjedu nad nesretnim videotonom , za pobjedu vrijednu sudbine.
Da, sudbine, jer sa današnjeg pogleda, četrnaest godina poslije Željo je najtrofejniji, najbolji, najdominantniji tim bosanskohercegovačke Premijer Lige, a ta utakmica je odlučila sudbinu dva suprotna načina razmišljanja, dva načina djelovanja i od tog dana budućnost je PLAVO-BIJELA protkana ZLATNIM.
I zato Sretan ZUBANDAN, moji drugovi..........
Svaka cast odlican tekst.
Tada su udareni temelji! Pobjednički. Mislim da će nas dugo držati ovaj pobjednički mentalitet. Kako tada kod Hadžije, tako i danas kod Osima, nismo imali zvijezda i zvijezdica kao npr FK Sarajevo.
Tada su imali najskuplje igrače - Begića (bio standardni reprezentativac), Dedića, Uščuplića, Beganovića. Sve jaka imena i velike cifre. Tako su se uvijek divili Osmanhodžiću, Kojaševiću, sada Husejnoviću.
Mi sa druge strane su realno imali manje razvikana imena, ali smo imali ekipu i daleko veću mentalnu snagu. Mi imamo tu veliku sreću sa trenerima - Hadžija nije dao mnogim zvjezdicama tog perioda da budu veći od Želje. Tako ni danas AO će radije istrpjeti Svraku i Jamaka, na uštrb Stančeskog (ili ranije Mešanovića), ali će stvoriti EKIPU koja će pregaziti i samljeti sve individualne zvijezde i kvalitete.
Čak i u trenutcima naše krize, borbe za opstanak, imam osjećaj da smo svi i dalje bili posnosni i da smo se ipak osjećali superiorno, baš zbog Zubana! Sačekali smo da bura prođe, vjerovali smo da će se naša energija ponovo vratiti.
Svaka čast navijačima koji su u junu, pred povratak Amara Osima, napravili ono obilježavanje Zubandana, gdje se pregledala utakmica, sreli se svi klanovi, uprave, funkcioneri, fudbaleri, svi koji su godinama jednu od drugih okretali glave. Zuban nas je tu ponovo ujedinio, stvorio svu tu ekipu i fudbalera i funkcionera i ponovo udario temelje. Ovo je nešto epsko, ovo je filozofija koja nas ujedinjuje. Teško da je poslije ovog snimka ostati pri svojim sujetama, lažima. Jednostavno razoruža svakog Željovca i gurne ga da prione na posao izgradnje Plave Mašine!
,a ti i dalje glumi starijeg gospodina od 40 + godina 
