Post
Postao/la Mentalist » 26 avg 2011, 20:41
ljudi znam da ce te reci da se od teme nepravi blog ali eto procitajte
Vezni igrač FC Barcelone, Xavi Hernández poznatiji pod nadimkom Maestro, igrač koji je univerzalno hvaljen i poznat kao najbolji playmaker na svijetu, može se čak reći i najbolji u historiji ovog sporta. U karijeri koja za sada broji 14 godina, kako na reprezentativnom tako i na klupskom nivou, Xavi je čovjek koji je osvojio sve. Ili ipak ne? Iako je zajedno sa klubom osvojio šest La Liga, tri Lige prvaka te sa reprezentacijom Španije se okitio titulom Svjetskog i Evropskog prvaka, Maestrova se sa individualnim nagradama ipak ne može pohvaliti. Čini se kako uvijek završi u neposrednoj blizini prvog mjesta.
Ono što je sve ovo potaknulo bila je najava za izbor najboljeg igrača u Evropi u prošloj sezoni, po izboru UEFA-e, koje se održalo nakon žrijeba Lige prvaka u Monacu. Dok sam gledao ceremoniju u kojoj su tri nominovana kandidata bila Messi, Xavi i Ronaldo, u trenutku glasovanja i prikazivanja videomontaža koje su predstavljale igrače, u meni je počela rasti nada. Možda je ovo bio trenutak za Xavija, kada će konačno osvojiti priznanje koje itekako zaslužuje. Trenutaka kada neće više biti ‘vječno djeveruša, nikad mlada’. Ali, onog momenta kada je predsjednik UEFA-e Michel Platini, okrenuo trofej sa ugraviranim imenom Lionela Messija, moje srce je potonulo baš kao što je to učinilo u januaru, na sličnom događaju sa sličnim ishodom.
Sada, prije nego svi počnu pisati raznorazne komentare, nipošto ne želim reći da Messi nije zaslužio da bude proglašen za najboljeg igrača Evrope za sezonu 2010/2011. Da, neki će reći da je Messi niko i ništa bez Xavija i da igre koje pruža u Argentini pokazuju kako su mu uvijek potrebni saigrači iz Barcelone da bi igrao najbolje što može. Ali, niko ne smije osporavati njegov talenat. Ako je Xavi postao najbolji vezni igrač u historiji, onda i Messi može vrlo lako postati najbolji igrač u historiji. La Pulga je postigao 53 gola i upisao 24 asistencije u 55 nastupa sa Barçinim dresom u svim takmičenjima. U poređenju sa Xavijevih 5 golova i 10 asistencija u 50 odigranih utakmica, pobjednik je svima jasan (neću spominjati Ronaldovu statistiku jer vjerujem da to nikoga ne zanima).
I da, ono o čemu ja govorim jeste Xavijev pad kada govorimo o individualnim nagradama. Za najboljeg igrača po izboru UEFA-e, Xavi je zauzeo drugo mjesto sa ukupno 11 glasova, dok je Messi dobio 38. Na prošlogodišnjoj dodjeli Zlatne lopte 2010., koju sam već ranije spominjao u tekstu, Xavi je završio kao treće rangiran igrač, ispod svojih saigrača Inieste i Messija, čime je još jednom plasiran ispod prvog mjesta. ( Iako još uvijek postoje neka odstupanja u vezi sa njegovim ukupnim bodovima koji su trebali biti pripisani njemu, a ne Xabiju Alonsu, ali i pored tih bodova zauzeo bi najviše drugo mjesto.) U 2009. godini bio je opet treći u izboru za najboljeg igrača na svijetu po izboru FIFA-e, kao i Zlatne lopte, gdje se našao ispod Messija i Ronalda. 2008. godine zauzeo je peto mjesto. Svake godine je bio nominovan, svake godine je odigrao brilijantnu sezonu, ali nikada nije imao taj broj golova pa čak i asistencija koji bi ga doveli do vrha.
Xavijeva uloga je ključna. On je taj koji diriguje orkestrom pod imenom FC Barcelona. Xavi je taj koji povlači konce lutkama u predstavi pod imenom Španija. On vidi igru na drugačiji način, umije predvidjeti dva koraka unprijed, jer skoro svaki gol započinje njegovom vizijom. On razumije igru na dubljem nivou nego većina drugih igrača i toga je svjestan svako. Metafore sa kojima bismo mogli opisati ovog čovjeka su beskonačne, ali bez obzira na to, i dalje ne može skupiti dovoljno glasova i biti proglašen za najboljeg igrača.
Iako je njegova vještina neprocjenjiva, postoje također i sentimentalni razlozi zbog kojih zaslužuje tu nagradu. Bio je u središtu fudbalske revolucije koja je potresla Španiju. Xavi je usavršio tika-taka stil dodavanja. Mnoge igrače je uspio naučiti da zavole uvijek više cjenjeniju tehniku, nego fizički snagu. Svoj cijeli život je proveo u Barceloni, on je Culé do smrti, baš kao i mi. Sada kad ima 31 godinu, zar ne zaslužuje priznanje za karijeru punu uspjeha? Iako se mrzim raspravljati o tome kako se Xavijevoj karijeri bliži kraju (iako vjerujem da su pred njim još nekoliko godina dobrog fudbala), ono što moram priznati jeste da će uvijek više šanse za ovakve nagrade dobiti igrač Messijevih godina.
Ipak, bila bi učinjena nepravda prema našem Maestru, kada bi karijeru završio bez ijedne individualne nagrade na kojoj bi pisalo njegovo ime. Nepravedno su potcijenjenje njegove vještine, jer se nalazi u sjeni svojih klupskih kolega. Sve u svemu, ipak mislim da sve te individualne nagrade više znače nama, navijačima, nego samom dobitniku iste. Baš kao što je Xavi izjavio prošle godini, na dodjeli Zlatne lopte:”Moj život se ne bi promijenio da sam dobio ovu nagradu, kao što se neće promijeniti ni ako je ne dobijem. Nastavit ću raditi sa istim nadama.”
Kada je u pitanju on, Xavi je omiljeni igrač svih nas navijača. Možda jeste potcijenjen na fudbalskoj službenoj pozornici, ali niko nije više voljen od svojih obožavatelja, nego on. Da li je to nepravedno? Možda. Da li je to zaslužio? O da, jeste. Ipak, na kraju, mislim da on to kaže najbolje:”Ja sam Culé do smrti. Šta više mogu tražiti?”