Nema madridskog „kralja“ bez bar deset filijala!
Real Madrid, Guliver u Evropi, liliputanac u Španiji! Teatar sportskog apsurda Bertholda Brehta počeo je 1955. godine. Tadašnji predsednik Reala Santjago Bernabeu, po kome kolosalni stadion danas nosi naziv, bio je uz Austrijance, Čehe i Mađare (legendarni komentator finala SP 1954. Đerđ Sepesi), jedan od inicijatora osnivanje tada najkomercijalnijeg klupskog fudbalskog nadmetanja na Starom Kontinentu.
Do famozne 1954/55. Real Madrid je hilandarski postio u španskom prvenstvu. Klub sa Samartena od 1933. do 1954. nije osetio čar šampionske titule, a tada je njegova siva eminencija, heneralisimo, don Francisko Franko, poželeo da obogati skromnu riznicu trofeja. I, počelo je novo fudbalsko “računanje vremena”. Samo, neslavni period od 1929 – 1954. oni kojima je Realova boja na srcu, želeli bi da gurnu pod tepih, jer istina ume najviše da zaboli. A, do famozne sezone 1953/54, u predvečerje osnivanja Kupa Šampiona, surova statistika nije bila Realova dika.
Madridjani su mogli da se pohvale sa dve šampionske titule, osvojene 1931. i 1933. Govor suvoparnih, ali tvrdoglavih brojki, kaže da je Barselona sa 6 titula bila trostruko uspešnija, Atletik Bilbao je imao 5 titula na kontu, Atletiko Madrid je sakupio 4, a Valensija 3 šampionska zvanja.
Patnja budućeg fudbalskog „kralja“, bez koga Kup, a danas Liga šampiona ne valja, bila je neopevana. Onda se pojavio njihov dvojac, čudotvorniji od čarobnjaka iz Oza, u oličenju Franciska Franka i Santjaga Bernabeua. U leto 1953. šampionsku Barselonu trebalo je da pojača Alfredo Di Stefano. Potpisao je ugovor za Katalonce, parafirao vernost Barsi u fudbalskoj federaciji, ali stigao je dekret Franka da Di Stefano mora u Madrid, a potpisani ugovor u Barseloni mogu da okače na jedan od zidova trofejne sale, umesto da ga ukrase natpisom: „ovaj zid je nekad bio beo.“
I, od tada počinje madridska „furija.“ Dugačka je lista marifetluka i pikanterija kad je Real dolazio do trona, i kad je prvo mesto bilo blizu kao i ateriranje „malih zelenih.“ Tek, epizoda iz 1959/60. kazuje nam da je nekad Real Madrid Primerom gospodario van terena, kao ne tako davno Juventus u kalču. barselona je za prsa pretekla Real, Katalonija je bila u transu, Helenio Herera, drugu godinu zaredom na rukama navijača i igrača Barse. Ali, zakleo se veliki diktator Franko, i zakletvu javno obznanio da Barsa više nikad ne sme biti prva dok je on živ! Povod? Sasvim bizaran, a kakav bi i mogao i biti u zemlji koride, gde je svaka ozbiljnija akcija, svedena na varijantu:“manjana,“ ili što bi rekla Skarlet O`Hara:“O tome ću misliti sutra.“
Niko ozbiljno nije poverovao u Frankovu zakletvu 1960, ali kako su godine odmicale, za Barsu je prvo mesto bilo sve veća fatamorgana, a Frankova kletva kao fudbalska Gernika. Da je fudbal u zemljama Meditarana samo nastavak političke borbe drugim sredstvima, pokazalo se 1971/72. Valensija i Barselona imali su identičan broj bodova, Katalonci i bolju gol razliku, ali „ukazom“ svemoćnog Franka, Valensija je bila proglašena šampionom. Barsin usud trajao je decenijama, sve dok početkom devedesetih nije bljesnula trenerska zvezda Johana Krojfa.
Vratio se „leteći Holanđanin“ tamo gde je kao igrač 1974. skinuo Barsinu „crnu magiju“ prvog mesta. Predvođena trenerom Rinusom Mihelsom, Barselona je posle 14 godina osvojila titulu, koja je reralno trebala da kpk pripadne i ranije, a upečatljiv je bio Frankov doživljaj na utakmici poslednjeg kola sezone 1973/74. U utakmici Barsine promocije i šampionskog kam-beka godinama zabranjenog šampiona, barselona je u Madridu deklasirala Real sa neverovatnih 5:0, koji su ušli u anale oba kluba. Franku je u počasnoj loži pozlilo, katalonija se kupala u delirijumu sreće, i opet su kao i daleke 1960. Frankove slike visile na magarećim repovima ulica prestonice Katalonije. Za novu zakletvu nije bilo vremena.
Do primopredaje titule došlo je sledeće 1975. a u Realove slavodobitnike upisao se i Miljan Miljanić, ali Franko nije dočekao predaju šampionske štafete. Real je tih decenija, pored sudijskih fantoma u crnom, imao i satelite u brojnim klubovima sa prefiksom „kraljevskog“ kluba. Burgos, Salamanka, Valjadolid, Ovijedo, Saragosa, Sosijedad, La Korunja, Espanjol, Maljorka, Betis, Rasing…samo su neki od najpoznatijih standardnih prvoligaša, koji su decenijama bili u vernoj službi Reala, i uvek tu kad zapeti treba, pa makar protiv Barselone ili Atletik Bilbaa, igrali i za kiselu vodu.
Tako je Barselona još uvek kraća za dvanaest titula, Atletiko Madrid za dvadeset i tri, a Atletik Bilbao za dvadeset i četiri titule. Obrnutu srazmeru vodećeg kvarteta ne narušava samo Valensija, koja je „svoja na svome“ po broju šampionskih pehara. Ima ih šest, koliko su Levantinci, oduvek na sredokraći uticaja madridske centrale i indenpendističkih pokrajina i zaslužili.
Fudbal je u Španiji, baš kao i u Italiji, uvek bio više od igre, a rezultati i trofeji, nažalost, nisu uvek bili refleks realne vrednosti i moći klubova, koliko pokazatelj njihove specifične težine van terena. Kad su se pomenute filijale za preporod madridske centrale osamostalile, i ostali klubovi nisu više disali na škrge. Od pada berlinskog zida 1989. pao je i fudbalski zid na Pirinejima i Apeninima. Do tada neprikosnoveni fudbalski monarsi Real i Juventus, dobili su u Barseloni i Milanu, rezultatski, ravnopravne rivale. Barselona je od tada osvojila 7 titula, a Real 5, dok su Milan i Juventus u egalu 6:6, mada su zahvaljujući starom bespovratnom kreditu, Real i Juventus i dalje u ogromnoj prednosti.
Naravno, jedini preduslov za nastanak fudbalske dijarhije i podeljene fudbalske vlasti, bila je, relativno lojalna konkurencija van terena. Silvio Berluskoni, sadašnji italijanski premijer, 1994. osnivanjem pokreta Forza Italia, zakoračio je u svet politike, a pre šest godine prvi put u istoriji kraljevine Španije, premijer je postao Katalonac Hoze Sapatero, i od tada datira post Realovog „El galaktikosa.“ Zanimljivo, 2004. tek promovisani premijer Sapatero, na stadionu Santjago Bernabeu posmatrao je u počasnoj loži derbi „El klasiko“ Real – Barselona, i sudija ( el kolesiado), usudio se da sudi po pravilima igre, i prvi put posle ko zna koliko vremena u međusobnim duelima u Madridu, isključi madridskog fudbalera. Barsa je trijumfovala 2:1. Nagoveštena je plastično nova hijerarhija u španskom fudbalu.
http://www.savremenisport.com/blog/wordpress/?p=473" onclick="window.open(this.href);return false;