Postoji nešto tipično naše, nešto što se ne uči, već se rađa s ovim podnebljem, a to je mentalitet instant stručnjaka. Kod nas svi znaju sve. Svi su selektori, svi su taktičari, svi bi bolje vodili ekipu. Kad pobijedimo, zasluga je naših momaka i 'srca koje gori za grb', a kad izgubimo... e tad su 'nesposobni, plaćenići, bez trke i volje'.
Mi smo narod koji ne zna za sredinu. Ili smo svjetski prvaci nakon dvije dobre utakmice, ili tražimo glave igrača poslije jednog kiksa. Nema strpljenja, nema realnosti, samo euforija i razočarenje u krug, već godinama.
Euforija? Kod nas je to standardno stanje. Dovoljno je da ekipa odigra dvije dobre utakmice i odmah smo “svjetski prvaci”, “ovaj put idemo do kraja”, “samo da nas sreća posluži”. A onda stvarnost, onako brutalno, spusti loptu na zemlju.
Nakon četiri kola, četiri pobjede. Zvuči savršeno, zar ne? Ali, ajmo ruku na srce: dvije pobjede protiv San Marina (koji bi se realno borio i s našim kantonalnim prvacima), jedna dobra partija protiv Rumunije i teška, iscrpljujuća pobjeda protiv Kipra gdje smo više preživjeli nego igrali. I šta onda? Uvjerili sami sebe da smo mašina koja melje sve pred sobom.
Došla Austrija. U glavama naših navijača već je bilo 5:0, 'jer ipak smo mi Bosna i Hercegovina'. Igrali smo solidno, borili se, ali izgubili. Nesretno, ali izgubili. I umjesto da naučimo lekciju, opet isto, lažna euforija.
Večeras, Kipar. Opet ista priča. 'Ma prošetat ćemo se', 'to su lagana tri boda', 'šta je njima Bosna'. Vodimo 0-2, i već se u komentarima na mrežama spominje plasman, kalkulišu se kombinacije, pravi se spisak ko bi mogao ići u Ameriku, pardon, na Svjetsko. I onda... hladan tuš. Sudijska nadoknada, 2-2, i opet kiks koji nas vraća u stvarnost.
Sad smo situaciju zakomplikovali sami sebi. Sve moguće kalkulacije će zavisiti od duela između Rumunije i Austrije. A ironija? Ogromna. Oni koji su jutros pjevali hvalospjeve, večeras pljuju iste te igrače. Od 'junaka nacije' do 'sramote države' za manje od 12 sati.
I najtužnije od svega... igrači večeras nisu ponudili ništa. Ni trke, ni borbe, ni inata. Vucarali su se po terenu kao da im je svejedno. Nema vatre, nema karaktera, nema one iskrene želje. Samo prazne riječi, prazne noge i prazni pogledi.
Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj se euforija gradi na pijesku, a razočaranje dolazi kao poštansko pismo: uvijek na vrijeme.
Hoće li se nešto promijeniti? Iskreno, teško. Dok god živimo u oblacima nakon svake pobjede i tražimo krv nakon svakog kiksa, nogomet će nam biti ogledalo našeg mentaliteta: previše emocije, premalo realnosti.
Ima i ovdje istine, tekst sa Indirekta.
Na stranu neznanje selektora i SS, pri tome ne mislim da Sergej uopšte učestvuje i u čemu, ovdje Bajramović sve određuje što se postavke i taktike tiče (a to se vidi i na slikama s treninga), meni je najžalosnije što se sinoć kod igrača nije vidjela borba, htijenje, želja - a na tome se toliko potenciralo cijelo vrijeme. Kako rekoh juče prije utakmice da će nam se sinoć sve samo kazati, ne misleći na to da li ćemo biti prvi, treći ili peti, nego na to da će se vidjeti od čega smo i da li se išta za godinu ipo uigralo. S tim u vezi, nameće se zaključak da nama nema napretka još pozadugo.